Vridilo je

Uputih se tako od Vruje do Brela. Pješice. Nego kako drugačije.

Pogledom obuhvatih svaku skrivenu valu. Modri beskraj, zelenilo borova. Siđoh do neke lipe plaže – kad mi se prohtjelo. Zaron na dah. Pa opet dalje.

Izbrojih sve razbacane stine neobičnih oblika po plićacima. Ček… Ček… Zakotrlja mi se kamenčić u mislima.

Za čim mi to tragamo? Koga li to pokušavamo pokoriti?

Možda tražimo najlipše vidike. Možda samo pokušavamo pobijediti – sebe.

Vrte mi se dalje kamenčići u glavi:
Kamen mudraca. Kamen spoticanja. Kamen temeljac. Kamen na srcu.
Tko li je prvi bacio kamen? Ha!

Stina!
Stina je ta sila koja nas vodi. Mami.

Penjemo se po njezinim liticama.
Oprezno rukama opipavamo naoštrene rubove, tražeći siguran procjep.
Zahvaljujemo što nam pruža milost i čuva leđa. Po tko zna koji put.

Čak i More, najveća sila od svih, zna koliko je moćna Stina.
Ta, oni čine suživot.
Svaki val dođe do svoje Stine.

Na dnu Mora – biseri se nižu.
I tad dolazi nova misao: Ljubav.

Dvi moćne sile, jedna uz drugu. Svaka na svoj način.
Ne ruše drugu. Niti sebe.
More je i dalje More. Stina je i dalje Stina.
Jaki odvojeno. Još jači zajedno.

Dan se bliži kraju i suncu radno vrime ističe. Vitar je sve jači pri povratku ka Vruji.

I tu dolazi treća spoznaja:
Duša se gradi kao Planina.

Postojano. Sa strpljenjem.
Što je veća – sve je manje dotiču mračne sile. Oluje što bjesne.

Sve prolazi, ona ostaje.

I neće biti lako graditi sebe. Iznova. I opet iznova.
Hrabro. S povjerenjem.

Učinit će ti se da stojiš na mistu.                   Možda i jesi.

Ali krajobrazi će odjednom biti sasvim drugačiji.
Vidit ćeš cviće kako cvita – baš iz Stine.
Čut ćeš ptice u krošnjama svojim.
Rijeka će preusmjeriti tok prema tebi.

U sebi ćeš sagraditi dom.                                  Svoju Planinu.

A moga si i drugačije.                                  Naizgled lakše. Biti sitan pijesak.                  Nošen vitrom. Rasipajući svoju Dušu.

Hraneći se malim pričama. Događajima.
Tko se igra s drugim ljudima – i sam je izigran.

Tako se postaje sitan.

Ne raste tu cviće.
Niti su biseri tu ikada nastali.

© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.