Lito se vuče ka starac, zastajkujući svako toliko u neobaveznoj ćakuli, uz česte predahe u sjenci nekog nasumičnog stabla. Ispod starog šešira, pregršt priča iz dugog životnog vijeka strpljivo čeka najbliže uvo suputnika, na stanici za žuti bus do centra grada.
Vruća popodneva su razvučeno tisto za štrudel od šljiva, a onda se sve ubrza i gotovo iznebuha nađeš se u strci između dva sastanka, obučen u dugi rukav i sapleten u riblju kost urbanog života. Samo te teglice džema od one iste šljive u vrtu podsjete na lito, za koje se činilo da nikada neće proć.
Od Splita do nekoć izoliranog otoka
Zadnji su dani kolovoza i valja odvezati cime do 45 kilometara udaljenog otoka koji se nekoć zva — Issa. Ono šta značajno izdvaja ovaj otok je činjenica da ga je dopala uloga važnog vojnog uporišta, čemu svjedoče brojne utvrde, špilje, bunkeri i tuneli. Štoviše, jedno vrime je bija zatvoren za strance, čime je znatno usporen razvoj otoka.
Raj za introverte
Pristanište je zgusnuto od glasnog žamora ljudi isprepletenih u dolascima i odlascima. A grad Vis je glavna pozornica otoka. Najviše mi se sviđa otvorenost i širinu koju nudi.
Kut je zato drugačiji, uske kalete, kuće stisnute jedna uz drugu. Bicikle su naslonjene na povijesne zidine, širi se miris šufigane kapule, a smokve nastanjuju vitičaste voltove nekoć plemićkog zdanja.
Britanska ostavština iznad zapadnog dijela grada — tvrđava George, danas je misto za intimne večere i zabave. Zalazak sunca razoružava nekadašnje topničke rampe i kamene štitove, dok se lampioni ljuljuškaju između čempresa i bora.
Plivam, šetam, planinarim
Na otoku se dan rastegne ka bili lancun na špagu ispod prozora. Dokoličarenje uz čikaru kave, kupanje u kojoj vali, ručak, odmor, pa šetanje — ponavljajući je i prijeko potrebni ritam svakoga dana.
Komiža me dočekala gostoljubivo i živopisno, s neposrednošću diteta i maštovitim ribarskim pričama. A od tuda kreće i kružna staza do napuštenog sela Dragodid. Unatoč visokim temperaturama, nekoliko sati planinarenja vratilo me u centar, ka i uvik. Pored ove, markirana je i staza do najvišeg vrha — Hum. Do kojeg sam ipak, u nedostatku vrimena, išla s autom.
I ono najlipše za kraj je uvala do koje se dolazi brodom ili pješke. Ja sam odabrala ovu drugu varijantu ili je ona odabrala mene, sasvim je svejedno. Iako je za spust/uspon potrebno nekih 20 minuta, staza je strmija i stabilna obuća je više nego preporučljiva. A onda između strmih litica otvori se procjep prema pučini. Šljunčana plaža omeđena stjenovitim amfiteatrom. Dame i gospodo — Stiniva. Ima nekih momenata i mista za koje mogu reć:„Drago mi je da sam i ovo doživila!” A Stiniva je definitivno jedna od njih.
I vratit ću se, obećavam sebi i Visu. Mada znam, s otoka se ne odlazi zapravo. On te samo pušta priko pučine znajući da je povratak neminovan.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 
Komentiraj