Jednom sam gledala videozapis s kamere nekog raskrižja. Radilo se o gradu pogođenim razornim tsunamijem.
U početku sve je bilo uobičajeno. Auti su prolazili. Pješaci su hodali na pločniku, vođeni samo njima znanim ciljevima. O čemu li su samo razmišljali? Jesu li slutili šta se sprema? Jer od toga dana više nije bilo ništa isto, a za mnoge i posljednje.
Dok su na semaforima boje regulirale kretanje, baš ništa nije upućivalo na nadolazeću katastrofu. Crveno – žuto – zeleno. More je nadiralo jedva primjetno, predano svom uobičajenom gibanju. Zatim je lagano nadodalo gas, dok je na semaforu treperilo žuto. Još nitko nije obraća posebnu pažnju. A zeleno samo što nije. 3, 2, 1. Raskrižje je bilo potopljeno skroz.
Sve se odvijalo u par minuta. U jednoj smjeni prednosti prolaza.
Crveno
Dani se smjenjuju u svojoj ustaljenoj rutini. Kao da je sve već uređeno po dobro znanom rasporedu. Kuda ću krenuti. Šta će tko reći. Svakodnevnica me oblaže ka papir oko stakla. Čuva me u svojoj pažljivoj sigurnosti i pravilnosti.
A u meni raste plima. Dugo sam je ignorirala. Misleći da će tako nekim čudom nestati.
Žuto
I dalje idem kroz dane. Sve je u redu, tješim se. Dok stojim u redu ispred blagajne. U koloni ceste. A onda, sve se odjednom čini nekako daleko i tuđe. Besmisleno. Neka slutnja lebdi u zraku. Rastvara se sitna pukotina. Prekrivam je osmijehom i novom frizurom. Pale se prva svitla javne rasvjete, sve kraćeg dana.
Zeleno
More je neumoljivo. Sve glasnije i jače. Stvara pritisak tražeći prednost prolaza. Usporavam kretnje kao u snu. Hvatajući dah. Više se ne vridi držati za obale (samo)nametnutih obzira. I puštam da me preplavi. Osjećam. Nakon ovoga više ništa neće biti isto.
„Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može.
Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha.”
Ivo Andrić
Danteov krug
Možda netko zna koji mađioničarski trik i brzinski dođe do spasenja, ali meni se izlaz ukaže tik pred odustajanje. Kada u meni već sve kuva, vrije i viče, nakon tko zna kojeg kruga — rastvori se sićušna pukotina i pokaže mi put.
Isplivati, znači zaroniti.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 
Komentiraj