Zamisli koja je to hrabrost usred svog tog krša cvitati. Biti ogrnut ladnom stinom, a ipak ostati nježan. Sačuvati svoju blagost u oštrim liticama okruženja. Svoje žute latice pružati prema suncu. S povjerenjem. Biti nositeljica života. U tebi i s tobom sve se obnavlja. Rađa. Iscjeljuje.
Nagoviješćivati proliće dok škrguće ladna zima po poljanama zaraslim u draču osuda. I moranja raznih. Šibana pogledima uskim raskrčiti sebi put. I svim ženama što dođu nakon tebe. Perunike ljubičaste. Eto, to smo. Svojom lipotom palimo sazviježđa u zjenicama ugaslim. Ispod kapaka nebo nam plavo. I oblaci meki što skrivaju naše čežnje. Jata ptica gnijezde nam se u kosi. Tratinčice. Zumbuli. I livade posute makovima crvenim. Suncokreti. Eto, to smo. Svaka na svoj način. Raste. U samo svoje vrime. Cvita.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 