Vridilo je

Autor: vridilojeblog

  • Dozvola za život

    Dozvola za život

    Kada želim sabrati misli odem u brdo. Put života je staza na Omiškoj Dinari i sasvim suvereno nosi pečat svoga imena. Iz zavjetrine i pitomosti maloga mista krećem starim putem uzbrdo. U zlatnom okviru slika. Zeleni borovi, kućice uz more u kojem se presijava sunce, Brač, Biokovo, Vruja. Nakon toliko dana kiše, koja je u najavi i sutra, zahvalno grabim pogledom ovaj pejzaž, okrećem se, zastanem na trenutak, dva.

    Prvo neka ti bude malo lipo, kaže život, jer domalo već slijedi oštri uspon uz sipar. Zrak je kao bombon od mentola, oblačim pernatu jaketu. Čuje se pucketanje leda. Opet sipar, leda je sve više, stoga pažljivije hodam.

    „Some people are worth melting for”, pada mi na um ova rečenica, iako je sunce slabašne jačine i led se razmekšava tek mjestimično. Grane na stablima svjetlucaju kao lampice na božićnim drvcima. Odmorište Pas je sasvim zaleđeno. Kamenje. Skoričeni buseni trave. Život stavljen na pauzu. Čamotinja zime koja usporava kretanje i volju. Studen u zglobovima prstiju. Svejedno je prizor nesvakidašnje veličanstven, iziskiva poniznost i nečujni ushit. Na grebenu bura pojačava, dok hodam do vrha Šatarice. Tanka kora leda kao usud me prati sve do serpentina ceste. Čekaj, koje su me ono težine morile jutros? U ovom surovom okruženju su kao loše izvučena kartica u igri Monopoly.

    S Privorca se spuštam starim putem natrag, koraka laka uz mirnoću sunca na zalazu. Moj najdraži dio. Dana i staze. Legenda kaže da su Hrvati na prijevoju Dubci prvi put ugledali more. Vruja i dalje ključa podzemnim izvorom kojim more sladi. Sazdana od bure, poezije i povjerenja. Nije ni čudo da je promatrajući sve ovo Pupačić pronaša inspiraciju za svoje stihove: „Gledam more gdje se k meni penje..”.

    Pisak mi polako ostaje iza leđa. Tu sam se ka dite kupala jedno lito. Na plaži do koje se stizalo tako da je jedan mali dio tribalo zagaziti u more. Pravi gušt! Bilo je dosta šišmiša zbog obližnje špilje i tek pokoji stranac. Najlipše more, oblutci i plaža s okomitom strmom stinom na koju su u međuvremenu stavljene nakaradne skale, koje su pod ključem, uz natpis:„Only for guests”.

    Tvrde stručne osobe kako jedan šišmiš pojede i do tisuću komaraca i štetnih insekata u jednoj noći! Vrlo su korisni i važni za okolinu, prirodu i ljude. Domaće i tuđince, bez table, ružnoće i ključa.

    Zatvaram krug na Putu života i stižem do auta. Čeka me, kao i kuća nakon vožnje. Sasvim dovoljno za danas.

    Laku noć, kaže more zlato.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Svete planine

    Svete planine

    Neprikosnovene u svojim ćudima. Suverene vladarice koje spajaju i razdvajaju. Čeznutljive klisure svakog putnika, pjesnika i tragača. Utočišta hajduka. Rodne kuće gromova, vila i vištica. Zapletenih mitskih priča i legendi šta kolaju od uha do uha, u nizini. Pogleda uprtih u nemilosrdne vrhove utočene u tamnu noć, dok vitar divlje tutnji niz proplanke.

    Svaki udar. Svaka kap kiše. Svaki plamtaj sunca. Baš ništa nije umanjilo njihove moći. Dapače, produbili su im mističnost. Vrtače, škrape, špilje, izvori, kuloari, gorostasne šume i jezera. Svaki kamen nazubljenog oblika svjedoči. Išiban i prkosan. Nadživjet će nas sve.

    Čuvarice pastira. Pleća priko kojih se hodalo u druga udaljena sela i gradove. Toliko puta gostoljubive i milosrdne. Lica uronjenih u ljubičaste zvončiće. Kaduljom umiven zrak i zavodljivi zbor zrikavaca. Čopori vukova su u niskom startu. Jer planine nude, ali i traže. Ogoljuju našu srž, zakopanu pod naslagama obzira i ugodnosti. Vode nas za ruku. Podučavaju, ne praštajući spavanje na satu. Neosvojive usprkos svim našim stremljenjima i pohodima.

    Hvala im za svaki susret.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Bilješke iz života

    Bilješke iz života

    Neki ljudi nam dođu kao kamenčić koji žulja. Pri svakom koraku. Uzalud čekamo da se pretvori u biser.

    Ovih par rečenica zapisala sam prije šest godina. Na današnji dan. Godine im nisu umanjile značaj, otkrhnule ih, niti svrstale u “plesala je jedno ljeto” zabilježbu. Dapače, dale su mi potvrdu i odgovor koji od drugih ljudi uzaludno čekam.

    Najteže je — otići. Odustati od neke ideje, osobe, projekta, posla. S podvučenom crtom, čini se, ostavljam i sve uloženo vrime, trud, lipe trenutke i veliki dio mene. Proces u kojem odumire i izmaštana budućnost, koja bez svega ovoga biva napuštena, zjapeći prazna.

    Nije lako otići, ne, ali nije lako ni — ostati. Potrebna je ustrajnost, uz slavodobitne trenutke i posrtaje koji uče. Rezultati dođu s odmakom.

    No, najviše žulja raskorak između. Kada znam da je odlazak neminovan, ali puštam kamenčiću da me još malo muči. Život često nisu ušećereni bajami, već škrape, špicasti prijelazi i brze rotacije. Traži izoštrena čula, vještinu prilagodbe i prihvaćanje. Neke nepravde neće biti ispravljene, neki ljudi neće se ispričati za svoje postupke.

    S vrimenom uvidiš i biraš.
    Grubost nije dobrota.
    Kamen neće postati biser.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Imela i bor

    Imela i bor

    Nedavno sam gledala odličan iranski film koji započinje s pričom o sjemenu svete smokve. Kako ga u svom izmetu prenose ptice, a kada padne na stablo zaposjedne domaćina tako što se korijenje širi u zraku i raste prema dolje, potom se grane omotaju oko drva domaćina i uguše ga. Sveta smokva ostaje sama.

    Podsjetilo me to na priču o imeli i boru.
    Podsjetilo me to na neke ljude.

    Za biokovske pojmove ova kružna tura relativno je kratka i sasvim pogodna za sve kraći dan. Koliko god sam puta bila, uvik me iznenadi s nečim novim, viđenim na drugačiji način. Nevistina stina. Šupja stina. Priče koje se pletu oko maštovitih kamenih formi. Bura ih čuva od zaborava, raznoseći ih priko grebena, do kuća načičkanih u podnožju, sve do mora. Razgled kroz šumu Pakline i stabla specifičnih oblika. Balerina. Cvit lotosa. I jedno slovo V. Na pojedinim deblima crnog bora vide se zarezi, biljeg nedavne prošlosti, jer se iz njih izvlačila smola — paklina, kojom su se impregnirali brodovi.

    Primjećujem, neka stabla imaju podstanare. Kasnije saznajem da se radi o imeli — poluparazitu bez korijena, čije ljepljivo sjeme raznose ptice i tako mu pronalaze novi dom na bjelogoričnom drveću. Ovaj put, imela je pronašla bor.

    Ima i ljudi koji, poput nametnika, šire svoje grane — praveći omču, slabeći te sumnjom, manipulacijom i potkopavanjem. Jedini spas je taj da im ne poviruješ. Prekineš niti. Jer s njima suživota naprosto nema.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Ura na kantunalu

    Ura na kantunalu

    Lito je. Otkucava ura na kantunalu. To je jedini zvuk u gluvo popodne. Jedini pokret u nepomičnom svitu izvan urbanog dosega. Tik-tak. To se danas zove meditacija. Imaju i raznorazni tečajevi na tu temu. Uče se tehnike. A ja, dite, sidin mirno i budno slušam ritam kazaljki. Tik-tak. Tik-tak.
    “Koliko je reloji?”, pitala bi baba više reda radi. Ka da će se zakasniti na vlak ili će početi film na televiziji koje nema. Jer vrime se na selu miri sasvim drugačije. Po žaru sunca. Čini se u nedogled. Koliko je tišina sazdano u jedno popodne? Sunce nikako da pribaci na drugu bandu neba. Dok ura otkucava. Na kantunalu pored uzglavlja.

    Živili su skromno od plodova zemlje i milosti neba. Za bolje se nije znalo ni imalo. Život se prihvaća takav kakav je, bez puno sentimenta. U vrimenima gladnim nježnost može biti gotovo kobna. Nenadano dođe tuča. Sušno razdoblje. Rat. Bolest koju nema tko da liči. Jedno dite umre. Drugo priživi. Ta surovost ostavila je dubokog traga tamo pored livog plućnog krila. Udarila biljet.

    Moji praoci su bili borci što se ne povijaju pod teretom života. Moje pramajke su išle pješke priko planine. Nisu znali za luksuze niti šta to znači posvetiti se sebi. Snovi su im bili privezani uz crljenicu. Možda im je najveći san bija da im se ne ostvare strahovi. Tako realni. I mogući.

    Lito je. Ne otkucava više ura na kantunalu. U gradu punom buke teško da bi je se i čulo. Svit je naizgled skučen i neizvjestan. Umisto meditacije rastura globalna anksioznost.
    Pa, ipak. Toliko je mogućnosti i slobode! Ja sam prva. Koje li časti! Sve žuljevite ruke poduprle su me da bih ja vidila najviše.

    Kako da ne prigrlim taj dar.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Put je krug

    Put je krug

    Nedjelja.
    Baš bi bilo lipo ne djelovati. Uopće. Kao što to i sama rič kaže. Rađa mi se ta misao dok me alarm budi. Još je mrkla noć. Škure su lagano pritvorene. Propusnost svitla služi mi poput kazaljki sata.

    Misli sada već formiraju svoj oblik. U neku gustu, ljepljivu masu. Šta usporava svaki pokret. Ne-dje-lja. Slogovi se lipe za kapke. Prste. Mišiće. ”Šta je meni ovo tribalo?” Ključno je to pitanje. Između NE i DA. Grintajući ugasim ga zajedno s alarmom. Dok kuvam tursku kavu u glavi slažem listu potrebnih mi stvari za taj dan. Sve u zadnji čas. Sigurno ću nešto zaboraviti. Znam već to. Ovaj put su to mandarine.

    ”Šta je meni ovo tribalo?”, pitam se i dalje. Čim smo prošli Klis, kao da smo upali u kadar nego tuđeg filma. Sve je obavijeno gustom maglom.  Nepomičan svit između noći i dana. I njemu je potribno malo vrimena odgovoriti na to isto pitanje. NE ili DA. Hladno je. Tu zima stiže ranije. Nema druge već krenuti. Put pod noge. A put je klizav od rose. Kamenit. Gustom mahovinom obrubljen. Penjemo se. I sunce se penje na nebu. Pratimo se u korak. Već smo stigli do grebena. Pod nogama se pruža pogled prema zaleđu Omiša. I pučina mora je kao na dlanu. Otoci. S druge strane je brdovito zaleđe, u daljini su vrhovi drugih, moćnih planina. Na minut su oči otišle preko granice. U BiH. I to bez putovnice. Tako je to kada se hoda po grebenu. Obuhvaća svih 360 stupnjeva.

    A Mosor je planina tako nam blizu. Gledamo je svakoga dana. A ipak, toliko toga još pruža neviđenog. Neprohodanog. Neistraženog. Tada mi se misli razbistre. Pojavi se odgovor na postavljeno pitanje. Sam od sebe dođe. ”Je li meni ovo tribalo?” Umor. Drugi ljudi. Nepoznati. Poznati. Novi vidici. Hodanje.
    Je. Tribalo je. Znam to od prvog trenutka. Kuda god sam krenula. Svaki korak. Svaki suputnik. Svemu me nešto naučilo. Očaralo. Dovelo u zabludu.
    Preusmjerilo.
    Ohrabrilo.
    Na put.
    K meni.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • O jeseni, južini i ravnoteži

    O jeseni, južini i ravnoteži

    Žuti, narančasti i crveni listovi, miris pečenog kestena, mandarine, grožđe, jabuke s cimetom, zrak kao svježe smokve, gradski autobusi puni đaka i studenata, nova lica u starom gradu, žamor glasova, metalni zvuk žličice, kratki machiato koji se ispija natenane, zrna šipka su po stolu, ispod stola, zgusnuti ljudi hodaju brzo po pločniku, kao da svi imaju isti zadani cilj, sinkronizirani u pokretima ruku i nogu, crnilo noći mrlja dan sve više, prigušena je gradska rasvjeta i samotne su obale, tek pokoji šetač, neki lik trči. U podne se pliva u moru, tko može i želi, sunce još uvik grli ka mater, siguran zaklon od svita koji neumorno trga, lomi i otima. U čekaonicama života side umorni ljudi, oronuli i uplašeni, pomireni s dijagnozama, oskudicom i nestalnošću svega i sviju.

    Sve je prolazno, kaže jesen, šuštavo lišće pušta da pada prema tlu, nama pod nogama umisto crvenog tapeta. Šetnja kroz takav prizor oduvik mi je bila nesvakidašnje raskošna, kao miris novih knjiga i lakirane postole koje su odudarale od raspadnutih starih. Jer tek su se tada kupovale druge. Hodanje u njima, crnim, sjajnim, sa resicama, kakve se danas opet nose, bila je prava tiha radost.

    S nadom sam davno raskrstila svoje puteve, jer mi se pokazala kao obmana. Nadam se i čekam. I ništa. Evo ti šipak! S vjerom je drugačije, činim kako najbolje znam i trenutno mogu, a ostalo kako bude. Sve je proces. Provlači mi se neka tuga i razočaranost u pojedine ljude. Gorak pelin je kazna za iskazano povjerenje. Ovih dana pojačana je na viši ton, dok južina otežava kosti, mrači raspoloženje. Zato moja nećakinja od tri godine pleše u modroj veštici od tila i omiljenim rozim gumenim čizmama, u kojima je cili lito gazila po vrtu, zalivala cviće. Južina joj ništa ne može. Pitam se kada i zašto se dogodija taj razmjer između plesa i težine. Možda je greška shvaćati život isuviše ozbiljno. Iako me iskustvo uči, sve ima svoje. I ovo stolovanje stagnacije u kontrastu je s nedavnim brzim okretajima, brdom sadržaja, interakcija i pregršt učenja i izlaženja iz okvira. Možda se sada sve uravnotežuje, slaže i vraća prema nuli. Ma kako bolno bilo vući svoj teret, teret svojih predaka, naučenih obrazaca, tuđih mišljenja, nametnute slike u koju se pošto poto guraju, manje više svi. Pamtim pouku, pomalo, uspori, ali kreći se, govori više ne, biraj svoje suputnike pažljivo, diši.

    I dovraga, pusti da ode sve šta nije tvoje. Jesen to zna najbolje.

    U rukavu čuva toplinu lita. 
    I dašak zime na prozorskom oknu.
    Potiho priča. 
    O povjerenju.
    Najviše.
    Jesen🤎

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Tsunami duše

    Tsunami duše

    Jednom sam gledala videozapis s kamere nekog raskrižja. Radilo se o gradu pogođenim razornim tsunamijem.

    U početku sve je bilo uobičajeno. Auti su prolazili. Pješaci su hodali na pločniku, vođeni samo njima znanim ciljevima. O čemu li su samo razmišljali? Jesu li slutili šta se sprema? Jer od toga dana više nije bilo ništa isto, a za mnoge i posljednje.

    Dok su na semaforima boje regulirale kretanje, baš ništa nije upućivalo na nadolazeću katastrofu. Crveno – žuto – zeleno. More je nadiralo jedva primjetno, predano svom uobičajenom gibanju. Zatim je lagano nadodalo gas, dok je na semaforu treperilo žuto. Još nitko nije obraća posebnu pažnju. A zeleno samo što nije. 3, 2, 1. Raskrižje je bilo potopljeno skroz.

    Sve se odvijalo u par minuta. U jednoj smjeni prednosti prolaza.

    Crveno
    Dani se smjenjuju u svojoj ustaljenoj rutini. Kao da je sve već uređeno po dobro znanom rasporedu. Kuda ću krenuti. Šta će tko reći. Svakodnevnica me oblaže ka papir oko stakla. Čuva me u svojoj pažljivoj sigurnosti i pravilnosti.
    A u meni raste plima. Dugo sam je ignorirala. Misleći da će tako nekim čudom nestati.


    Žuto
    I dalje idem kroz dane. Sve je u redu, tješim se. Dok stojim u redu ispred blagajne. U koloni ceste.  A onda, sve se odjednom čini nekako daleko i tuđe. Besmisleno. Neka slutnja lebdi u zraku. Rastvara se sitna pukotina. Prekrivam je osmijehom i novom frizurom. Pale se prva svitla javne rasvjete, sve kraćeg dana.

    Zeleno
    More je neumoljivo. Sve glasnije i jače. Stvara pritisak tražeći prednost prolaza. Usporavam kretnje kao u snu. Hvatajući dah. Više se ne vridi držati za obale (samo)nametnutih obzira. I puštam da me preplavi. Osjećam. Nakon ovoga više ništa neće biti isto.

    „Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može.
    Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.
    To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha.”
    Ivo Andrić

    Danteov krug

    Možda netko zna koji mađioničarski trik i brzinski dođe do spasenja, ali meni se izlaz ukaže tik pred odustajanje. Kada u meni već sve kuva, vrije i viče, nakon tko zna kojeg kruga — rastvori se sićušna pukotina i pokaže mi put.

    Isplivati, znači zaroniti.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Zadnji voz kolovoza — otok Vis

    Zadnji voz kolovoza — otok Vis

    Lito se vuče ka starac, zastajkujući svako toliko u neobaveznoj ćakuli, uz česte predahe u sjenci nekog nasumičnog stabla. Ispod starog šešira, pregršt priča iz dugog životnog vijeka strpljivo čeka najbliže uvo suputnika, na stanici za žuti bus do centra grada.

    Vruća popodneva su razvučeno tisto za štrudel od šljiva, a onda se sve ubrza i gotovo iznebuha nađeš se u strci između dva sastanka, obučen u dugi rukav i sapleten u riblju kost urbanog života. Samo te teglice džema od one iste šljive u vrtu podsjete na lito, za koje se činilo da nikada neće proć.

    Od Splita do nekoć izoliranog otoka

    Zadnji su dani kolovoza i valja odvezati cime do 45 kilometara udaljenog otoka koji se nekoć zva — Issa. Ono šta značajno izdvaja ovaj otok je činjenica da ga je dopala uloga važnog vojnog uporišta, čemu svjedoče brojne utvrde, špilje, bunkeri i tuneli. Štoviše, jedno vrime je bija zatvoren za strance, čime je znatno usporen razvoj otoka.

    Raj za introverte

    Pristanište je zgusnuto od glasnog žamora ljudi isprepletenih u dolascima i odlascima. A grad Vis je glavna pozornica otoka. Najviše mi se sviđa otvorenost i širinu koju nudi.

    Kut je zato drugačiji, uske kalete, kuće stisnute jedna uz drugu. Bicikle su naslonjene na povijesne zidine, širi se miris šufigane kapule, a smokve nastanjuju vitičaste voltove nekoć plemićkog zdanja.

    Britanska ostavština iznad zapadnog dijela grada — tvrđava George, danas je misto za intimne večere i zabave. Zalazak sunca razoružava nekadašnje topničke rampe i kamene štitove, dok se lampioni ljuljuškaju između čempresa i bora.

    Plivam, šetam, planinarim

    Na otoku se dan rastegne ka bili lancun na špagu ispod prozora. Dokoličarenje uz čikaru kave, kupanje u kojoj vali, ručak, odmor, pa šetanje — ponavljajući je i prijeko potrebni ritam svakoga dana.

    Komiža me dočekala gostoljubivo i živopisno, s neposrednošću diteta i maštovitim ribarskim pričama. A od tuda kreće i kružna staza do napuštenog sela Dragodid. Unatoč visokim temperaturama, nekoliko sati planinarenja vratilo me u centar, ka i uvik. Pored ove, markirana je i staza do najvišeg vrha — Hum. Do kojeg sam ipak, u nedostatku vrimena, išla s autom.

    I ono najlipše za kraj je uvala do koje se dolazi brodom ili pješke. Ja sam odabrala ovu drugu varijantu ili je ona odabrala mene, sasvim je svejedno. Iako je za spust/uspon potrebno nekih 20 minuta, staza je strmija i stabilna obuća je više nego preporučljiva. A onda između strmih litica otvori se procjep prema pučini. Šljunčana plaža omeđena stjenovitim amfiteatrom. Dame i gospodo — Stiniva. Ima nekih momenata i mista za koje mogu reć:„Drago mi je da sam i ovo doživila!” A Stiniva je definitivno jedna od njih.

    I vratit ću se, obećavam sebi i Visu. Mada znam, s otoka se ne odlazi zapravo. On te samo pušta priko pučine znajući da je povratak neminovan.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Izgubljeni u prijevodu

    Izgubljeni u prijevodu

    Planinu je nježno zagrnula jutarnja tišina i omaglica. S jednim okom zatvorenim, prepuštenim sanjarenju, a s drugim je znatiželjno škicnula nas — nenajavljene goste, važući koliko će nam razotkriti svoje ćudi toga dana.
    A mi smo bivali brzo uvučeni u zadani polagani ritam, koračajući uz neobavezno čavrljanje, više kao šapat, ne želeći poremetiti posvemašnji mir.

    Puno toga se ćuti i bez ijedne izgovorene riči. Mimikom. Gestom. Pogledom. Disanjem.
    Riči su samo zbir svih tih radnji i zbivanja.

    Mada ja nikad to nisam naučila. Bar ne još.
    To – kad triba mučat, a kad govorit.
    Jer mi se čini, kad sam imala najviše za reć – stislo bi mi se grlo i progovorila ne bi. Ni tada, ni ikada o tome.

    A te neizgovorene riči ostaju u nama i pritvore se u kamenje koje žulja.
    U gluvo doba noći jave se, odzvanjajući glasno negdi u duši. Stišću. Viču.
    Ne pustiš li ih van — narastu u planinu.
    I nemoš više disat.
    Uruši se čovik od neizgovorenih riči.

    Rič ka teret

    A kad je tribalo koju rič izvagat – baš tada poteče bujica. I povuče me u živo blato. Sa svakom oblikovanom rečenicom saplela bi se sve više u nadolazećem viru, jer nisam znala kad triba povuć ručnu.

    U mutnoj vodi ne vidi se jasno – to svi znamo.
    Ne obratiš li pažnju, eto te začas na udici.

    Kad se puno govori ili objašnjava, nisi zapravo doša do svoje biti.
    Ili se s ričima igraš, ka mačak oko vruće kaše.
    Držiš sugovornika na nišanu, čekajući da se slomi pod teretom riči.

    Izgubljeni u prijevodu

    Tako vam je to.
    S ričima malo tko zna dobro barat.

    One su poput soli u juhi.
    Triba pogodit miru.

    Ne moš bez njih, a ni s njima.
    Mimoilazimo se tako – svi izgubljeni u prijevodu.
    Bisni. Ljuti. Zavedeni. Razočarani.

    Vatamo se za riči. Stiskamo ih u šaku.
    Puno vrimena triba proć da bi shvatili da smo od datih slova sami oblikovali značenja. Nadjenuli im imena.

    I tko će znati, tko sve nosi naše riči rasute okolo – a ni sami ne znamo šta smo s tim tili reć u datom trenutku.

    Između redaka

    Dan je poprimija narančaste boje, najavljujući time skori rastanak. Planina je i dalje škrtarila na ričima, nudeći zauzvrat otvoreni prostor u kojem se sve čuje — osluškivanjem i prisutnošću. I ono u nama i ono oko nas.

    U početku bijaše tišina.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.