Autor: vridilojeblog

  • Neispričane priče

    Neispričane priče


    Krenimo od početka — od prvog ljudskog koraka na ovoj planeti. Osjeta tla pod nogama. Udaha zraka. Čas slanog. Čas prožetog mirisima bilja. Kameleonska prilagodba tila. Razvoj svijesti i prva postavljena pitanja.

    Nedokučivost nebeskog svoda i tla pod nogama. Otkrića i stalni pokret. Baš sve je bilo obavijeno pričom. Trajni zapis postojanja zabilježen u kamenu. Pergamentu. Nemuštim znakom ili slovom.

    Jer težnja da se ispriča svoja priča svojstvena je svakom ljudskom biću.

    Znati ispričati dobru priču slovilo je kao rijedak dar. U vrimenima teškog rada i posvemašnje gladi glas naratora pruža je nešto više od života. Kako bi se priča zakotrljala preko usana tako su oči bivale sve sjajnije. I svi su tili biti onaj neustrašivi lik. Nepobjediv i častan.

    Takve su to bile priče. Temeljene često na stvarnim događajima, a koji put su bivale obogaćene nadodanim zapletima nastalim iz pera mašte. Ovisno o vještini samog pripovjedača.

    Lipota izričaja nije minjala njenu srž, kao ni njen najveći dar — pouku.

    Ali ljudi kao ljudi. Brzo okrenu lice kovanice. Pismo ili glava? Priča se izvitoperila skroz. Biva sve senzacionalnija. Grublja. Razornija. Kola gradskim ulicama. Zaslađuje svaku ispijenu kavu. Jasno je kako joj svrha nije plemenita, već je više tu da ponizi pojedinca.

    Slušatelj. Govornik. Progonitelj.

    Minjaju se uloge kao kolo sreće. Koga što trenutno dopadne. Kada zavlada glad ne bira se hrana. Pa ipak, nakon kratke gozbe ostaje gorak okus. A praznina i dalje odzvanja u nama.

    Eh, te priče! Čemu li nas uče? Čemu li služe?

    Između glorificiranja junaka i kuloarskih govorancija postoje one koje pričaju rastočenu stvarnost.

    Mada se na prvi slog ušutkavaju, potkupljuju i ismijavaju. Ipak, zna se, nositi u sebi neispričanu priču najveći je teret. Osuda nas samih. Nema tog lijeka, nema te osobe koja može zacijeliti ono duboko skriveno. Rana mora biti prvo vidljiva od nas samih. A potom priča mora biti ispričana. Držeći se jasnih činjenica. Bez samosažaljenja i upiranja prstom.

    Ovo sam ja i ovo je moje proživljeno iskustvo. Zrelo je društvo koliko ima sluha i prostora za takve priče.


    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Tri dana, jedan otok i Dalmatinac Šime — Dugi otok

    Tri dana, jedan otok i Dalmatinac Šime — Dugi otok

    Tri dana ovozemaljskog života, a toliko lipih, iskustveno doživljenih stvari na otoku leptira. Bez buke, ali s puno mota, otočke ležernosti i priča.

    Priča koje se skrivaju u špiljama i jezerima, upliću u očice ribarskih mriža i gnijezde visoko u liticama, u sokolovom krilu. Pa se u smiraj dana sunovrate do mora koje pamti i čuva sve tajne, ćutanja i riči. I samotne duge zime šta crtaju godove po koži.

    Jer otok ima svoje zakonitosti, ritam i dušu.

    U nastavku izdvajam neka posjećena mista i specifičnosti vezane za Dugi otok, na kojem je pronađen i — najstariji Dalmatinac Šime.

    Naime, u špilji Vlakno pronađen je kostur star 11.000 godina, iz razdoblja mezolitika. Zna je Šime di je lipo!

    PARK PRIRODE TELAŠĆICA

    Telašćica je najveća prirodna luka u Jadranskom moru okružena s 13 otoka i otočića, a ime joj seže još iz Srednjeg vijeka — Tilagus. Tri jezera koja se nadovezuju jedan na drugog. Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica.

    Strmci visoki i do 161 metra najvjernije svjedoče kako je nekad ovaj otok bija dio kopna. Strmoglave litice iznad pučine mora, miris borovine i dupini u daljini — upečatljiva je šetnja stazom iznad i slika koja se pamti.

    Nakon hodanja pravo osvježenje nudi kupanje u slanom jezeru „Mir”, koje je poznato po svojim ljekovitim svojstvima.

    Zanimljivost vezana za ovaj park je ta da ima utočište za dalmatinskog tovara. Naime, nekoć je njegova pomoć bila nezamjenjiva, a s dolaskom modernizacije sve više gubi svoju svrhu u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva. Kada se više nije ima tko brinuti o pojedinim tovarima, postavilo se pitanje kuda s njima i tako je gotovo spontano nastalo ovo utočište.

    Grpašćak —  najviši strmac na kojem se nalazi istoimena utvrda i interpretacijski centar.
    Nekoć strateška izvidnica i pomorsko-vojna utvrda izgrađena u doba Austro-Ugarske monarhije (1911. god.), danas je prenamijenjena u suvremeni edukacijski centar i vidikovac. Iako zbog udara groma nije bilo moguće doživit sve interakcijske sadržaje, svejedno je vridno svakog posjeta.

    ŽUTILO SMILJA I ZLATNA URA NA VRHU ORLJAK

    Na najviši otočni vrh nije moguće doći zbog vojnog objekta, ali je zato tu i više nego dostojna zamjena, 37 m niži vrh Orljak (301 mnv).

    Za uspon je potribno nekih uru vrimena hoda po dobro označenoj planinarskoj stazi, koja u jednom dijelu nudi izbor — nastaviti do vrha ili skrenuti do Strašne peći. Ulaz u samu špilju nije moguć.

    SVJETIONIK VELI RAT

    Svjetionik Veli Rat (Punta Bjanka) je sa svojih 42 metra visine najviši svjetionik na Jadranu.  Predaja kaže da svoju žutu boju duguje — žumanjku.  Za izradu njegove fasade je utrošeno, ni manje ni više, već 100 000 žumanjaka.

    PLAŽA SAKARUN I ŠPILJA GOLUBINKA

    Šta se tu ima više za reć, more ka more, plaža ka plaža. A-a! Uvik se ka na kapuli rastvori novi sloj. Ovaj put more je pokazalo najlipšu moguću boju tirkiza — na plaži Sakarun.

    A onda opet, korak po korak, zaron po zaron, novi sloj. Eto nas na kraju svita!

    Takav se dojam stječe na oštrim liticama uz otvoreno more di se nalazi prirodni bazen u obliku oka i špilja Golubinka do koje se može doći plivajući ili s kajakom. Kao u mitskim pričama i legendama, prvo se pliva kroz mračni uski prolaz, a onda stiže do plaže unutar špilje.

    U određeno doba dana, kroz otvore u stropu ulazi sunčeva svitlost koja obasjava unutrašnjost špilje. Odsjaj sunca, zrcaljenje mora, igra svitla i sjenki po okolnim stinama i jedna golubica šta je odlepršala kroz otvor — učinili su ovaj posjet gotovo mističnim iskustvom.

    KAMP „DUGI OTOK”

    Od ponuđenih opcija za noćenje, izabran je po duši — kamp „Dugi otok” koji se nalazi po sredini otoka, u mistu Luka.
    Uklopljen u zelenilo, nenametljiv, a opet sa svim potrebnim sadržajima i izdvojenim parcelama za šatore, a navečer ušuškan u tišinu, dok ti put do njega označava diskretna rasvjeta, krijesnice i sazviježđe Velikog medvjeda.

    SALI

    Da zaokružim cjelinu valjalo je posjetiti najveće i najnaseljenije misto na otoku — Sali.

    Ručak i šetnja za oproštaj od otoka i brzi pogled priko ramena, znajući da je ovo samo doviđenja.


    ✅ Preporuka je ići na otok s osobnim automobilom zbog jednostavnijeg obilaska.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Zapisano na Vruji

    Zapisano na Vruji

    Uputih se tako od Vruje do Brela. Pješice. Nego kako drugačije.

    Pogledom obuhvatih svaku skrivenu valu. Modri beskraj, zelenilo borova. Siđoh do neke lipe plaže – kad mi se prohtjelo. Zaron na dah. Pa opet dalje.


    Izbrojih sve razbacane stine neobičnih oblika po plićacima. Ček… Ček… Zakotrlja mi se kamenčić u mislima.

    Za čim mi to tragamo? Koga li to pokušavamo pokoriti?

    Možda tražimo najlipše vidike. Možda samo pokušavamo pobijediti – sebe.

    Vrte mi se dalje kamenčići u glavi:
    Kamen mudraca. Kamen spoticanja. Kamen temeljac. Kamen na srcu.
    Tko li je prvi bacio kamen? Ha!

    Stina!
    Stina je ta sila koja nas vodi. Mami.

    Penjemo se po njezinim liticama.
    Oprezno rukama opipavamo naoštrene rubove, tražeći siguran procjep.
    Zahvaljujemo što nam pruža milost i čuva leđa. Po tko zna koji put.

    Čak i More, najveća sila od svih, zna koliko je moćna Stina.
    Ta, oni čine suživot.
    Svaki val dođe do svoje Stine.

    Na dnu Mora – biseri se nižu.
    I tad dolazi nova misao: Ljubav.

    Dvi moćne sile, jedna uz drugu. Svaka na svoj način.
    Ne ruše drugu. Niti sebe.
    More je i dalje More. Stina je i dalje Stina.
    Jaki odvojeno. Još jači zajedno.

    Dan se bliži kraju i suncu radno vrime ističe. Vitar je sve jači pri povratku ka Vruji.

    I tu dolazi treća spoznaja:
    Duša se gradi kao Planina.

    Postojano. Sa strpljenjem.
    Što je veća – sve je manje dotiču mračne sile. Oluje što bjesne.

    Sve prolazi, ona ostaje.

    I neće biti lako graditi sebe. Iznova. I opet iznova.
    Hrabro. S povjerenjem.

    Učinit će ti se da stojiš na mistu.                   Možda i jesi.

    Ali krajobrazi će odjednom biti sasvim drugačiji.
    Vidit ćeš cviće kako cvita – baš iz Stine.
    Čut ćeš ptice u krošnjama svojim.
    Rijeka će preusmjeriti tok prema tebi.

    U sebi ćeš sagraditi dom.                                  Svoju Planinu.

    A moga si i drugačije.                                  Naizgled lakše. Biti sitan pijesak.                  Nošen vitrom. Rasipajući svoju Dušu.

    Hraneći se malim pričama. Događajima.
    Tko se igra s drugim ljudima – i sam je izigran.

    Tako se postaje sitan.

    Ne raste tu cviće.
    Niti su biseri tu ikada nastali.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Vridilo je – Kozik, Mosor

    Vridilo je – Kozik, Mosor

    Kada netko vidi koju moju fotografiju objavljenu na društvenim mrežama, najčešće komentira:

    — Ajme je lipo! Blago ti se!

    Iza svega stoji rano ustajanje, puno hodanja, vožnje i umora – nekad po najvećoj zimulji, a nekad vrućina mi usporava hod. Težak ruksak, surova i ćudljiva planina, stranputice, suočavanje s bezbroj svojih strahova, snalaženje u izazovnim situacijama i još štošta skriva se iza tih nekoliko objavljenih fotografija. I dobra priprema ka preduvjet.

    A onda slijedi već drugačija priča:

    — Ti si luda! 😅 Ne bi ja to! 😂

    Ima bezbroj stvari na ovom svitu, zdravih navika i hobija kojima se ljudi posvećuju iz dana u dan, iz vikenda u vikend. Jer to vole i jer to biraju.

    💚 Jedna od njih je planinarenje.

    Planinarenje — jer u hrvatskom jeziku ne postoji ta jedna rič koja bi obuhvatila želju za istraživanjem, pustolovinom, legendama, hodanjem i boravkom u prirodi.

    Disati šumu, grliti more, čuti planinu.

    S planinarenjem otvaraju se vrata. I nema natrag. I sve ono šta je u tebi sramežljivo kutrilo biva sve glasnije i jače. Izlazi van!

    Biti ludi pjesnik, planinar, putopisac… i prije svega – običan čovik.

    Čovik svjestan sebe. Klanci stoje vjekovima. Rijeke i dalje žure prema moru. A čovik traga za višim smislom odnoseći sa sobom zbir svih svojih snatrenja, doživljaja i utisaka.

    I tako opet. I opet. Dok diše.

    Je li lako? — Nije, ali vridilo je!

    Valjalo bi poć u brdo

    Lito je učinilo predah koji dan i zapuvala je bura koja je snizila već nesnosne temperature.

    Valjalo bi poć u brdo, vrtim u glavi staze i vrhove. Blizu, lipo i izazovno — uspon na Kozik priko Mirove staze.

    Kreće iz Dubrave (zaselak Čotići), a nastavlja se oštro sve do ovog najvišeg vrha u istočnom dijelu Mosora. Priko sipara i stina, uz otvorene vidike. Obronci drugih planina, more, otoci, gradovi u daljini i šuma na dohvat.

    Ima staza koje ka južina iz mora izbace svu šporkicu – u krupnom planu ljudske intervencije lišene očuvanja prirode, suživota i estetike življenja.

    Ova pak pruža pogled na svitlu stranu ovog našeg kraja. I baš zato triba uščuvat ovu lipost od gramzljivih ruku.

    Na vrhu se nalazi kapelica podignuta u čast sv. Juri – zaštitniku Poljica. Nakon dinamičnog uspona i kratkog predaha na vrhu, spustila sam se stazom priko Teple Pole.


    ✅ Napomena za planinare

    Uspon je za iskusnije planinare, vodi oštro uzbrdo uz povremenu upotrebu ruku i nogu.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Cvit iz kamena

    Cvit iz kamena

    Za neupućene postoji samo jedan opis sniga – smrznuta voda.
    Tako se na prvi pogled čini.

    Ali oni koji znaju, vide razliku.
    Usrid sve te bjeline – raspoznaju nijanse. Mekoću.
    Svaki kristal jedinstven,
    kao udisaj.

    Naše podneblje ima kamen.
    Bezbroj naziva za naizgled hladnu stinu.
    Od vitra i vode stoljećima oblikovanu.

    Vrtače. Škrape. Oštri usjeci.
    Izvor bistri ka nagrada za putnike iz daleka.

    Ah, ti što vidiš samo njegovu sivu, raspucanu kožu –
    promaknuše ti nježne latice usrid sve te goleti.
    Ljubičaste, obrubljene bilom kamenom čipkom.
    Drznuše se usred zime cvitati.
    Baš tada.

    Oči ti nisu dotakle smilje što ti pod nogama samoniklo raste.
    Ne znajući za njegovu eteričnu zavodljivost šta u sebi brižno skriva,
    dočeka nisi žuto sunce njegova lita.

    Ne znaš kako njegove grančice rasplamsaju vatru
    kad se već činilo da posljednji žar gasne.
    Iz prkosa vinu narančastu svitlost
    za ogrjev promrzlim kostima.
    Klonuloj duši – ponajviše.

    Mimoišla te lipota kamenih skulptura.
    Muzej na otvorenom.
    Razbacane stine nasumice, čini ti se.
    A usred tog krša – najmaštovitije legende.
    Na licu im zapisane.
    U svakoj brazdi.
    U srži.

    Ali kamen – mudar. Uvik šuti.
    Biseri mu u utrobi spavaju.

    Ne znaš ti da kršna zrnca našim venama kolaju.
    Eh, da mi nije te stamenitosti…
    Ona je moj štit od hladnih fronti sa sjevera.
    Moja drska ponositost pred silama razornim.
    Iz dišpeta.

    Surov kraj potiče u tebi ono najbolje.
    Ili najgore.
    Ti biraš.

    Skloni draču sa jezika svog.
    Razbistri pogled.
    Rijeka ponornica neka iz tebe poteče.

    Opijaj se lipotom.

    Ta – cvit si iz kamena.
    On ti čuva leđa.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Life on Mars – Otok Pag: Kroz golet, kamen i tišinu

    Life on Mars – Otok Pag: Kroz golet, kamen i tišinu

    U zraku je posolica. I surovi krš, svuda oko mene. U prvoj vali ostavljam sva svoja očekivanja i puštam stazi da me, malo po malo, uvodi u svoj zasebni svit. Na svoju planetu.

    Oči se privikavaju na sav taj minimalizam. More. Stine. Nebo.

    Kamen, sol i zvuk tišine

    U toj pustoši svaki zvuk, pokret i detalj biva dodatno naglašen. Pokoji žuti cvit. Jedno stablo. Kameni oblici. I primamljujuće boje mora, od tirkizne do mornarski plave. Kroz jutro vitar sklada melodiju, pa se stiša. Nepomični beskraj protkan je poezijom. Utisnuta rič, u suhozidu, nenametljiva i snažna.

    „Sjenoviti su pašnjaci dok se spuštamo niz obronke nad Metajnom. Runa ispunjena mirisima smilja. Dotičemo suhozid, iza njega udubljeni mrak…
    U tvrdom i oporom krajoliku svjetlucaju štitovi od zvijezda.”
    Andriana Škunca

    Ovi stihovi paške pjesnikinje gotovo da mogu poslužiti ka vodič kroz pejzaže otoka Paga – surove, gorde, nezemaljske. I upravo u takvom krajoliku, između kamena i mora, sazdana od bure i soli, nalazi se ova staza simboličnog imena – Life on Mars.

    Nakon šetnje kroz misto i poluotok, prva na redu je plaža Ručica, a potom slijedi Beritnica (Beriknica). I penjalište Stogaj.

    Razbacane stine po plaži i moru ka da su pale s neke druge planete! Nije ni čudo šta su se ovde snimali glazbeni spotovi i modni editorijali.

    Via ferrata i skriveni izvor

    Uvala Slana označava početak kratke, ali ljute 🌶️ via ferrate – dio koji se može proći, a za to je potribna odgovarajuća oprema i snažne ruke ili se može izbjeći na više načina, ovisno o razini mora i avanturističkom duhu:

    Gaziti kroz more s ruksakom visoko iznad glave (cca 100 m)

    Vratiti se kružno sjevernom stranom prema Metajni

    Produžiti priko krša do plaže Malin, di vas čeka rijetkost – izvor pitke vode na samoj plaži

    Povratak uz pogled na Velebit

    Povratak vodi priko plaže Seline, kroz vododerine, pa sve do pogleda prema Velebitu sa sjeverne strane.

    Pred kraj puta, zablejale su ovce povrh brda. Naziru se kuće načičkane u daljini. Ususret Zemlji.

    Koji dan nakon počinju se slagati boje i oblici. Nešto se u tebi promini. Pag te pozove da se opet vratiš, u to nepregledno kamenje, među šutnju i sol.


    ✅ Savjeti za planinare

    ☀️ Sunce je neumoljivo – staza nema hlada. Ponesite dovoljno vode (min. 2–3 L po osobi), pokrivalo za glavu i izbjegavajte previsoke temperature

    🥾 Prava obuća je ključna – teren je grub, kamen oštar, gojzerice su najbolji izbor

    📏 Dužina staze – Cijela kružna staza iznosi oko 16 km. Nije tehnički preteška (ako se izuzme via ferrata), ali zahtijeva kondiciju i dobru pripremu

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.