Krenimo od početka — od prvog ljudskog koraka na ovoj planeti. Osjeta tla pod nogama. Udaha zraka. Čas slanog. Čas prožetog mirisima bilja. Kameleonska prilagodba tila. Razvoj svijesti i prva postavljena pitanja.
Nedokučivost nebeskog svoda i tla pod nogama. Otkrića i stalni pokret. Baš sve je bilo obavijeno pričom. Trajni zapis postojanja zabilježen u kamenu. Pergamentu. Nemuštim znakom ili slovom.
Jer težnja da se ispriča svoja priča svojstvena je svakom ljudskom biću.
Znati ispričati dobru priču slovilo je kao rijedak dar. U vrimenima teškog rada i posvemašnje gladi glas naratora pruža je nešto više od života. Kako bi se priča zakotrljala preko usana tako su oči bivale sve sjajnije. I svi su tili biti onaj neustrašivi lik. Nepobjediv i častan.
Takve su to bile priče. Temeljene često na stvarnim događajima, a koji put su bivale obogaćene nadodanim zapletima nastalim iz pera mašte. Ovisno o vještini samog pripovjedača.
Lipota izričaja nije minjala njenu srž, kao ni njen najveći dar — pouku.
Ali ljudi kao ljudi. Brzo okrenu lice kovanice. Pismo ili glava? Priča se izvitoperila skroz. Biva sve senzacionalnija. Grublja. Razornija. Kola gradskim ulicama. Zaslađuje svaku ispijenu kavu. Jasno je kako joj svrha nije plemenita, već je više tu da ponizi pojedinca.
Slušatelj. Govornik. Progonitelj.
Minjaju se uloge kao kolo sreće. Koga što trenutno dopadne. Kada zavlada glad ne bira se hrana. Pa ipak, nakon kratke gozbe ostaje gorak okus. A praznina i dalje odzvanja u nama.
Eh, te priče! Čemu li nas uče? Čemu li služe?
Između glorificiranja junaka i kuloarskih govorancija postoje one koje pričaju rastočenu stvarnost.
Mada se na prvi slog ušutkavaju, potkupljuju i ismijavaju. Ipak, zna se, nositi u sebi neispričanu priču najveći je teret. Osuda nas samih. Nema tog lijeka, nema te osobe koja može zacijeliti ono duboko skriveno. Rana mora biti prvo vidljiva od nas samih. A potom priča mora biti ispričana. Držeći se jasnih činjenica. Bez samosažaljenja i upiranja prstom.
Ovo sam ja i ovo je moje proživljeno iskustvo. Zrelo je društvo koliko ima sluha i prostora za takve priče.

© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.











































