Oznaka: dailyprompt

  • Imela i bor

    Imela i bor

    Nedavno sam gledala odličan iranski film koji započinje s pričom o sjemenu svete smokve. Kako ga u svom izmetu prenose ptice, a kada padne na stablo zaposjedne domaćina tako što se korijenje širi u zraku i raste prema dolje, potom se grane omotaju oko drva domaćina i uguše ga. Sveta smokva ostaje sama.

    Podsjetilo me to na priču o imeli i boru.
    Podsjetilo me to na neke ljude.

    Za biokovske pojmove ova kružna tura relativno je kratka i sasvim pogodna za sve kraći dan. Koliko god sam puta bila, uvik me iznenadi s nečim novim, viđenim na drugačiji način. Nevistina stina. Šupja stina. Priče koje se pletu oko maštovitih kamenih formi. Bura ih čuva od zaborava, raznoseći ih priko grebena, do kuća načičkanih u podnožju, sve do mora. Razgled kroz šumu Pakline i stabla specifičnih oblika. Balerina. Cvit lotosa. I jedno slovo V. Na pojedinim deblima crnog bora vide se zarezi, biljeg nedavne prošlosti, jer se iz njih izvlačila smola — paklina, kojom su se impregnirali brodovi.

    Primjećujem, neka stabla imaju podstanare. Kasnije saznajem da se radi o imeli — poluparazitu bez korijena, čije ljepljivo sjeme raznose ptice i tako mu pronalaze novi dom na bjelogoričnom drveću. Ovaj put, imela je pronašla bor.

    Ima i ljudi koji, poput nametnika, šire svoje grane — praveći omču, slabeći te sumnjom, manipulacijom i potkopavanjem. Jedini spas je taj da im ne poviruješ. Prekineš niti. Jer s njima suživota naprosto nema.


    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Zadnji voz kolovoza — otok Vis

    Zadnji voz kolovoza — otok Vis

    Lito se vuče ka starac, zastajkujući svako toliko u neobaveznoj ćakuli, uz česte predahe u sjenci nekog nasumičnog stabla. Ispod starog šešira, pregršt priča iz dugog životnog vijeka strpljivo čeka najbliže uvo suputnika, na stanici za žuti bus do centra grada.

    Vruća popodneva su razvučeno tisto za štrudel od šljiva, a onda se sve ubrza i gotovo iznebuha nađeš se u strci između dva sastanka, obučen u dugi rukav i sapleten u riblju kost urbanog života. Samo te teglice džema od one iste šljive u vrtu podsjete na lito, za koje se činilo da nikada neće proć.

    Od Splita do nekoć izoliranog otoka

    Zadnji su dani kolovoza i valja odvezati cime do 45 kilometara udaljenog otoka koji se nekoć zva — Issa. Ono šta značajno izdvaja ovaj otok je činjenica da ga je dopala uloga važnog vojnog uporišta, čemu svjedoče brojne utvrde, špilje, bunkeri i tuneli. Štoviše, jedno vrime je bija zatvoren za strance, čime je znatno usporen razvoj otoka.

    Raj za introverte

    Pristanište je zgusnuto od glasnog žamora ljudi isprepletenih u dolascima i odlascima. A grad Vis je glavna pozornica otoka. Najviše mi se sviđa otvorenost i širinu koju nudi.

    Kut je zato drugačiji, uske kalete, kuće stisnute jedna uz drugu. Bicikle su naslonjene na povijesne zidine, širi se miris šufigane kapule, a smokve nastanjuju vitičaste voltove nekoć plemićkog zdanja.

    Britanska ostavština iznad zapadnog dijela grada — tvrđava George, danas je misto za intimne večere i zabave. Zalazak sunca razoružava nekadašnje topničke rampe i kamene štitove, dok se lampioni ljuljuškaju između čempresa i bora.

    Plivam, šetam, planinarim

    Na otoku se dan rastegne ka bili lancun na špagu ispod prozora. Dokoličarenje uz čikaru kave, kupanje u kojoj vali, ručak, odmor, pa šetanje — ponavljajući je i prijeko potrebni ritam svakoga dana.

    Komiža me dočekala gostoljubivo i živopisno, s neposrednošću diteta i maštovitim ribarskim pričama. A od tuda kreće i kružna staza do napuštenog sela Dragodid. Unatoč visokim temperaturama, nekoliko sati planinarenja vratilo me u centar, ka i uvik. Pored ove, markirana je i staza do najvišeg vrha — Hum. Do kojeg sam ipak, u nedostatku vrimena, išla s autom.

    I ono najlipše za kraj je uvala do koje se dolazi brodom ili pješke. Ja sam odabrala ovu drugu varijantu ili je ona odabrala mene, sasvim je svejedno. Iako je za spust/uspon potrebno nekih 20 minuta, staza je strmija i stabilna obuća je više nego preporučljiva. A onda između strmih litica otvori se procjep prema pučini. Šljunčana plaža omeđena stjenovitim amfiteatrom. Dame i gospodo — Stiniva. Ima nekih momenata i mista za koje mogu reć:„Drago mi je da sam i ovo doživila!” A Stiniva je definitivno jedna od njih.

    I vratit ću se, obećavam sebi i Visu. Mada znam, s otoka se ne odlazi zapravo. On te samo pušta priko pučine znajući da je povratak neminovan.


    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Izgubljeni u prijevodu

    Izgubljeni u prijevodu

    Planinu je nježno zagrnula jutarnja tišina i omaglica. S jednim okom zatvorenim, prepuštenim sanjarenju, a s drugim je znatiželjno škicnula nas — nenajavljene goste, važući koliko će nam razotkriti svoje ćudi toga dana.
    A mi smo bivali brzo uvučeni u zadani polagani ritam, koračajući uz neobavezno čavrljanje, više kao šapat, ne želeći poremetiti posvemašnji mir.

    Puno toga se ćuti i bez ijedne izgovorene riči. Mimikom. Gestom. Pogledom. Disanjem.
    Riči su samo zbir svih tih radnji i zbivanja.

    Mada ja nikad to nisam naučila. Bar ne još.
    To – kad triba mučat, a kad govorit.
    Jer mi se čini, kad sam imala najviše za reć – stislo bi mi se grlo i progovorila ne bi. Ni tada, ni ikada o tome.

    A te neizgovorene riči ostaju u nama i pritvore se u kamenje koje žulja.
    U gluvo doba noći jave se, odzvanjajući glasno negdi u duši. Stišću. Viču.
    Ne pustiš li ih van — narastu u planinu.
    I nemoš više disat.
    Uruši se čovik od neizgovorenih riči.

    Rič ka teret

    A kad je tribalo koju rič izvagat – baš tada poteče bujica. I povuče me u živo blato. Sa svakom oblikovanom rečenicom saplela bi se sve više u nadolazećem viru, jer nisam znala kad triba povuć ručnu.

    U mutnoj vodi ne vidi se jasno – to svi znamo.
    Ne obratiš li pažnju, eto te začas na udici.

    Kad se puno govori ili objašnjava, nisi zapravo doša do svoje biti.
    Ili se s ričima igraš, ka mačak oko vruće kaše.
    Držiš sugovornika na nišanu, čekajući da se slomi pod teretom riči.

    Izgubljeni u prijevodu

    Tako vam je to.
    S ričima malo tko zna dobro barat.

    One su poput soli u juhi.
    Triba pogodit miru.

    Ne moš bez njih, a ni s njima.
    Mimoilazimo se tako – svi izgubljeni u prijevodu.
    Bisni. Ljuti. Zavedeni. Razočarani.

    Vatamo se za riči. Stiskamo ih u šaku.
    Puno vrimena triba proć da bi shvatili da smo od datih slova sami oblikovali značenja. Nadjenuli im imena.

    I tko će znati, tko sve nosi naše riči rasute okolo – a ni sami ne znamo šta smo s tim tili reć u datom trenutku.

    Između redaka

    Dan je poprimija narančaste boje, najavljujući time skori rastanak. Planina je i dalje škrtarila na ričima, nudeći zauzvrat otvoreni prostor u kojem se sve čuje — osluškivanjem i prisutnošću. I ono u nama i ono oko nas.

    U početku bijaše tišina.


    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.