Stari Grad – Lokva – Vrboska – Jelsa – Pitve – Vrisnik – Svirče – Vrbanj – Stari Grad
Pretočiti sve doživljaje i značaj u pokoju rič i sliku bilo bi kao uliti more u jednu čašu.
Nije to ta boja. Nije taj šum. Nije ta sloboda.
Pa ipak — ostaje.
Slan okus na usnama, kao titraj, i pečat. I onaj tihi, uporni poriv da se ponovno krene prema svome Moru.
Kako je sve počelo
Prije nekoliko godina, na poziv prijateljice, sudjelovala sam u tradicijskoj noćnoj procesiji Za križen, koja se održava u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak.
Iz Jelse smo krenuli u 22 sata i vratili se ujutro oko 7. Iskustvo koje te oplemeni i noć koja se ne zaboravlja. Križonoša. Ljudi. Baklje. Molitva.
Lani sam poželila isto, ali olujno jugo zaustavilo je polazak katamarana. Stoga sam razmišljala o planu B. Naime, idući dan su javljali dobro vrime, pa zašto ne otići u nekoj dnevnoj verziji? S pokojim izmjenama.
I pokazalo se, točno kako je tribalo biti. Put koji se slaže u hodu.
U 6 ujutro trajekt za Stari Grad.
Ostatak — na noge. Do zadnjeg trajekta u 17:30.
Starogradsko polje
Prostor koji nosi tragove vrimena dulje nego što ih možemo pojmiti.
Najbolje sačuvan antički grčki katastar na Mediteranu, kažu.
UNESCO ga štiti.
Izuzetna gradnja i značaj. U hodu se divim i jedem meko pecivo kupljeno u lokalnoj pekari.
Između kamena i zelenila
Put dalje vodi pokraj lokve Dračevica koja nikada ne presušuje i stoljećima je služila za ispašu. Potom uz stare zidine i suhozide, pokraj vinograda i maslinika, preko travnatih puteljaka, makadama i asfalta.
I onda opet — natrag na puteljke.
Brnistra, bušin, makovi i ciklame.
Mirisi koji ostaju i kad ih više nema.
Kamene kuće, sela i polja.
Vrboska. Jelsa. Pitve. Vrisnik. Svirče.
Sve umiljato, tiho, zeleno.
Na putu ovce, tovari, jedan zec.
I mnoštvo leptira.
Pobiga mi je trajekt?
U 15:07 otvara se panoramski pogled na Vrbanj i pitanje stižem li na zadnji trajekt? I šta ako ne stignem. Ka u pismi.
Sunce je već postalo ozbiljno i nogu su umorne. Ali prigovora nema, sat otkucava. Stari Grad je blizu, ali ono “blizu” koje još traži korake i dobru volju. Od table do pristaništa.
U 17:15 — u trajektu sam. Sviđa mi se netipično uređenje i izgled trajekta. Sasvim neočekivano lip završetak dana.
Uz zaključak, ovo definitivno ponavljam.
©2026 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 