Nedavno sam gledala odličan iranski film koji započinje s pričom o sjemenu svete smokve. Kako ga u svom izmetu prenose ptice, a kada padne na stablo zaposjedne domaćina tako što se korijenje širi u zraku i raste prema dolje, potom se grane omotaju oko drva domaćina i uguše ga. Sveta smokva ostaje sama.
Podsjetilo me to na priču o imeli i boru.
Podsjetilo me to na neke ljude.
Za biokovske pojmove ova kružna tura relativno je kratka i sasvim pogodna za sve kraći dan. Koliko god sam puta bila, uvik me iznenadi s nečim novim, viđenim na drugačiji način. Nevistina stina. Šupja stina. Priče koje se pletu oko maštovitih kamenih formi. Bura ih čuva od zaborava, raznoseći ih priko grebena, do kuća načičkanih u podnožju, sve do mora. Razgled kroz šumu Pakline i stabla specifičnih oblika. Balerina. Cvit lotosa. I jedno slovo V. Na pojedinim deblima crnog bora vide se zarezi, biljeg nedavne prošlosti, jer se iz njih izvlačila smola — paklina, kojom su se impregnirali brodovi.
Primjećujem, neka stabla imaju podstanare. Kasnije saznajem da se radi o imeli — poluparazitu bez korijena, čije ljepljivo sjeme raznose ptice i tako mu pronalaze novi dom na bjelogoričnom drveću. Ovaj put, imela je pronašla bor.
Ima i ljudi koji, poput nametnika, šire svoje grane — praveći omču, slabeći te sumnjom, manipulacijom i potkopavanjem. Jedini spas je taj da im ne poviruješ. Prekineš niti. Jer s njima suživota naprosto nema.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 