Vridilo je

Oznaka: planinarenje

  • O putu, Hvaru i potrazi za smislom

    O putu, Hvaru i potrazi za smislom

    Stari Grad – Lokva – Vrboska – Jelsa – Pitve – Vrisnik – Svirče – Vrbanj – Stari Grad

    Pretočiti sve doživljaje i značaj u pokoju rič i sliku bilo bi kao uliti more u jednu čašu.
    Nije to ta boja. Nije taj šum. Nije ta sloboda.
    Pa ipak — ostaje.
    Slan okus na usnama, kao titraj, i pečat. I onaj tihi, uporni poriv da se ponovno krene prema svome Moru.

    Kako je sve počelo
    Prije nekoliko godina, na poziv prijateljice, sudjelovala sam u tradicijskoj noćnoj procesiji Za križen, koja se održava u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak.

    Iz Jelse smo krenuli u 22 sata i vratili se ujutro oko 7. Iskustvo koje te oplemeni i noć koja se ne zaboravlja. Križonoša. Ljudi. Baklje. Molitva.
    Lani sam poželila isto, ali olujno jugo zaustavilo je polazak katamarana. Stoga sam razmišljala o planu B. Naime, idući dan su javljali dobro vrime, pa zašto ne otići u nekoj dnevnoj verziji? S pokojim izmjenama.
    I pokazalo se, točno kako je tribalo biti. Put koji se slaže u hodu.
    U 6 ujutro trajekt za Stari Grad.
    Ostatak — na noge. Do zadnjeg trajekta u 17:30.


    Starogradsko polje
    Prostor koji nosi tragove vrimena dulje nego što ih možemo pojmiti.
    Najbolje sačuvan antički grčki katastar na Mediteranu, kažu.
    UNESCO ga štiti.

    Izuzetna gradnja i značaj. U hodu se divim i jedem meko pecivo kupljeno u lokalnoj pekari.


    Između kamena i zelenila

    Put dalje vodi pokraj lokve Dračevica koja nikada ne presušuje i stoljećima je služila za ispašu. Potom uz stare zidine i suhozide, pokraj vinograda i maslinika, preko travnatih puteljaka, makadama i asfalta.
    I onda opet — natrag na puteljke.
    Brnistra, bušin, makovi i ciklame.
    Mirisi koji ostaju i kad ih više nema.
    Kamene kuće, sela i polja.
    Vrboska. Jelsa. Pitve. Vrisnik. Svirče.
    Sve umiljato, tiho, zeleno.
    Na putu ovce, tovari, jedan zec.
    I mnoštvo leptira.


    Pobiga mi je trajekt?
    U 15:07 otvara se panoramski pogled na Vrbanj i pitanje stižem li na zadnji trajekt? I šta ako ne stignem. Ka u pismi.

    Sunce je već postalo ozbiljno i nogu su umorne. Ali prigovora nema, sat otkucava. Stari Grad je blizu, ali ono “blizu” koje još traži korake i dobru volju. Od table do pristaništa.

    U 17:15 — u trajektu sam. Sviđa mi se netipično uređenje i izgled trajekta. Sasvim neočekivano lip završetak dana.

    Uz zaključak, ovo definitivno ponavljam.

    ©2026 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Mosorski planinarski put

    Mosorski planinarski put

    Selo Mihovilovići broji nešto kuća i sve su davale dojam da domaćini u subotnje rano jutro još spavaju svojim najslađim snom. Oblaci su se spustili prema podnožju, ostavljajući vlagu na ionako za hodanje zahtjevnim kamenim pločama. Vrh Debelo brdo je prva točka i pečat u dnevniku. Sunce je jako i nimalo ne pomaže kretanju po kršu koji pokazuje svoje najgrublje lice preko Plišivice, vodeći do druge točke, vrha Kunjevod.

    — Ovo sam ja. — kaže Mosor. Škrape, gudure, ponikve, uski procjepi, izbrazdane ploče i klisure koje nadvisuju rijetku vegetaciju. I oblake koji su prekrili obližnje gradove, more i otoke. Samo se povremeno čuju zvona u daljini, jedna ptica je u letu, tu i tamo neki glasovi, ali nikoga na stazi cili dan.

    Mrvu ljubičaste boje i već se čini lakše, šafrani su dali svoj doprinos u još zimski krajolik na putu prema vrhu Ljubljan, do kojega vodi oštri uspon. Odmor je kratak, jer ima toga još. Ljubirna i najviši vrh Veliki Kabal. Sve je pojačano, i oprez, i težina ruksaka, ruke i noge traže sigurne police i udubljenja. Iza brda je novo brdo, potom spust do sigurnosti planinarskog doma Umberto Girometta. Večera, pečat i rani odlazak na spavanje, jer i ostatak staze ima svoju težinu i dužinu.

    Jutro u planini je uvik posebno, ovo je mirno, uronjeno u oblake i sumaglicu koja se motala oko nogu, smanjujući vidljivost i tražeći sloj više odjeće. Botajna je nepravedno zapostavljeni vrh. Meki puteljci su kao usamljene oaze i spas za otežale noge. Kozik samo što nije, ok ipak još nije. Iza brda je novo brdo, ponavljam gradivo. Na vrhu Sv. Jure ima i ljudi, o-hoo, zaslužuje jednu poštenu pauzu od pola ure. Put do Trpošnika je začudan i mukotrpan. Surovi kameni oblici dominiraju prostorom iziskujući krajnji oprez i poniznost.

    Na Trpošniku, kao dobro čuvanu tajnu, tri ključa otvaraju vrata kuće u kojoj je predzadnji pečat. 

    — Sve ti dođe kada te više nije briga! — tako nekako glasi uzrečica koja mi pada na um, put do Gata i Povijesnog muzeja Poljica čini se unedogled. Više me ništa nije briga, iako znam da ću narednih dana preslagivati dojmove, fotografije i neumoljivi kamen vapnenac. Život dubi, vrti i šiba, tako nastaju raspukline u stini. Srž ostaje ista.

    Napomena: MPP nije za početnike, jer zahtijeva dobru pripremljenost i snalaženje u prostoru. 

    28. 2./1. 3. 2026.

    © 2026 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Dozvola za život

    Dozvola za život

    Kada želim sabrati misli odem u brdo. Put života je staza na Omiškoj Dinari i sasvim suvereno nosi pečat svoga imena. Iz zavjetrine i pitomosti maloga mista krećem starim putem uzbrdo. U zlatnom okviru slika. Zeleni borovi, kućice uz more u kojem se presijava sunce, Brač, Biokovo, Vruja. Nakon toliko dana kiše, koja je u najavi i sutra, zahvalno grabim pogledom ovaj pejzaž, okrećem se, zastanem na trenutak, dva.

    Prvo neka ti bude malo lipo, kaže život, jer domalo već slijedi oštri uspon uz sipar. Zrak je kao bombon od mentola, oblačim pernatu jaketu. Čuje se pucketanje leda. Opet sipar, leda je sve više, stoga pažljivije hodam.

    „Some people are worth melting for”, pada mi na um ova rečenica, iako je sunce slabašne jačine i led se razmekšava tek mjestimično. Grane na stablima svjetlucaju kao lampice na božićnim drvcima. Odmorište Pas je sasvim zaleđeno. Kamenje. Skoričeni buseni trave. Život stavljen na pauzu. Čamotinja zime koja usporava kretanje i volju. Studen u zglobovima prstiju. Svejedno je prizor nesvakidašnje veličanstven, iziskiva poniznost i nečujni ushit. Na grebenu bura pojačava, dok hodam do vrha Šatarice. Tanka kora leda kao usud me prati sve do serpentina ceste. Čekaj, koje su me ono težine morile jutros? U ovom surovom okruženju su kao loše izvučena kartica u igri Monopoly.

    S Privorca se spuštam starim putem natrag, koraka laka uz mirnoću sunca na zalazu. Moj najdraži dio. Dana i staze. Legenda kaže da su Hrvati na prijevoju Dubci prvi put ugledali more. Vruja i dalje ključa podzemnim izvorom kojim more sladi. Sazdana od bure, poezije i povjerenja. Nije ni čudo da je promatrajući sve ovo Pupačić pronaša inspiraciju za svoje stihove: „Gledam more gdje se k meni penje..”.

    Pisak mi polako ostaje iza leđa. Tu sam se ka dite kupala jedno lito. Na plaži do koje se stizalo tako da je jedan mali dio tribalo zagaziti u more. Pravi gušt! Bilo je dosta šišmiša zbog obližnje špilje i tek pokoji stranac. Najlipše more, oblutci i plaža s okomitom strmom stinom na koju su u međuvremenu stavljene nakaradne skale, koje su pod ključem, uz natpis:„Only for guests”.

    Tvrde stručne osobe kako jedan šišmiš pojede i do tisuću komaraca i štetnih insekata u jednoj noći! Vrlo su korisni i važni za okolinu, prirodu i ljude. Domaće i tuđince, bez table, ružnoće i ključa.

    Zatvaram krug na Putu života i stižem do auta. Čeka me, kao i kuća nakon vožnje. Sasvim dovoljno za danas.

    Laku noć, kaže more zlato.

    © 2026 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Put je krug

    Put je krug

    Nedjelja.
    Baš bi bilo lipo ne djelovati. Uopće. Kao što to i sama rič kaže. Rađa mi se ta misao dok me alarm budi. Još je mrkla noć. Škure su lagano pritvorene. Propusnost svitla služi mi poput kazaljki sata.

    Misli sada već formiraju svoj oblik. U neku gustu, ljepljivu masu. Šta usporava svaki pokret. Ne-dje-lja. Slogovi se lipe za kapke. Prste. Mišiće. ”Šta je meni ovo tribalo?” Ključno je to pitanje. Između NE i DA. Grintajući ugasim ga zajedno s alarmom. Dok kuvam tursku kavu u glavi slažem listu potrebnih mi stvari za taj dan. Sve u zadnji čas. Sigurno ću nešto zaboraviti. Znam već to. Ovaj put su to mandarine.

    ”Šta je meni ovo tribalo?”, pitam se i dalje. Čim smo prošli Klis, kao da smo upali u kadar nego tuđeg filma. Sve je obavijeno gustom maglom.  Nepomičan svit između noći i dana. I njemu je potribno malo vrimena odgovoriti na to isto pitanje. NE ili DA. Hladno je. Tu zima stiže ranije. Nema druge već krenuti. Put pod noge. A put je klizav od rose. Kamenit. Gustom mahovinom obrubljen. Penjemo se. I sunce se penje na nebu. Pratimo se u korak. Već smo stigli do grebena. Pod nogama se pruža pogled prema zaleđu Omiša. I pučina mora je kao na dlanu. Otoci. S druge strane je brdovito zaleđe, u daljini su vrhovi drugih, moćnih planina. Na minut su oči otišle preko granice. U BiH. I to bez putovnice. Tako je to kada se hoda po grebenu. Obuhvaća svih 360 stupnjeva.

    A Mosor je planina tako nam blizu. Gledamo je svakoga dana. A ipak, toliko toga još pruža neviđenog. Neprohodanog. Neistraženog. Tada mi se misli razbistre. Pojavi se odgovor na postavljeno pitanje. Sam od sebe dođe. ”Je li meni ovo tribalo?” Umor. Drugi ljudi. Nepoznati. Poznati. Novi vidici. Hodanje.
    Je. Tribalo je. Znam to od prvog trenutka. Kuda god sam krenula. Svaki korak. Svaki suputnik. Svemu me nešto naučilo. Očaralo. Dovelo u zabludu.
    Preusmjerilo.
    Ohrabrilo.
    Na put.
    K meni.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Vridilo je – Kozik, Mosor

    Vridilo je – Kozik, Mosor

    Kada netko vidi koju moju fotografiju objavljenu na društvenim mrežama, najčešće komentira:

    — Ajme je lipo! Blago ti se!

    Iza svega stoji rano ustajanje, puno hodanja, vožnje i umora – nekad po najvećoj zimulji, a nekad vrućina mi usporava hod. Težak ruksak, surova i ćudljiva planina, stranputice, suočavanje s bezbroj svojih strahova, snalaženje u izazovnim situacijama i još štošta skriva se iza tih nekoliko objavljenih fotografija. I dobra priprema ka preduvjet.

    A onda slijedi već drugačija priča:

    — Ti si luda! 😅 Ne bi ja to! 😂

    Ima bezbroj stvari na ovom svitu, zdravih navika i hobija kojima se ljudi posvećuju iz dana u dan, iz vikenda u vikend. Jer to vole i jer to biraju.

    💚 Jedna od njih je planinarenje.

    Planinarenje — jer u hrvatskom jeziku ne postoji ta jedna rič koja bi obuhvatila želju za istraživanjem, pustolovinom, legendama, hodanjem i boravkom u prirodi.

    Disati šumu, grliti more, čuti planinu.

    S planinarenjem otvaraju se vrata. I nema natrag. I sve ono šta je u tebi sramežljivo kutrilo biva sve glasnije i jače. Izlazi van!

    Biti ludi pjesnik, planinar, putopisac… i prije svega – običan čovik.

    Čovik svjestan sebe. Klanci stoje vjekovima. Rijeke i dalje žure prema moru. A čovik traga za višim smislom odnoseći sa sobom zbir svih svojih snatrenja, doživljaja i utisaka.

    I tako opet. I opet. Dok diše.

    Je li lako? — Nije, ali vridilo je!

    Valjalo bi poć u brdo

    Lito je učinilo predah koji dan i zapuvala je bura koja je snizila već nesnosne temperature.

    Valjalo bi poć u brdo, vrtim u glavi staze i vrhove. Blizu, lipo i izazovno — uspon na Kozik priko Mirove staze.

    Kreće iz Dubrave (zaselak Čotići), a nastavlja se oštro sve do ovog najvišeg vrha u istočnom dijelu Mosora. Priko sipara i stina, uz otvorene vidike. Obronci drugih planina, more, otoci, gradovi u daljini i šuma na dohvat.

    Ima staza koje ka južina iz mora izbace svu šporkicu – u krupnom planu ljudske intervencije lišene očuvanja prirode, suživota i estetike življenja.

    Ova pak pruža pogled na svitlu stranu ovog našeg kraja. I baš zato triba uščuvat ovu lipost od gramzljivih ruku.

    Na vrhu se nalazi kapelica podignuta u čast sv. Juri – zaštitniku Poljica. Nakon dinamičnog uspona i kratkog predaha na vrhu, spustila sam se stazom priko Teple Pole.

    ✅ Napomena za planinare

    Uspon je za iskusnije planinare, vodi oštro uzbrdo uz povremenu upotrebu ruku i nogu.

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Life on Mars – Otok Pag: Kroz golet, kamen i tišinu

    Life on Mars – Otok Pag: Kroz golet, kamen i tišinu

    U zraku je posolica. I surovi krš, svuda oko mene. U prvoj vali ostavljam sva svoja očekivanja i puštam stazi da me, malo po malo, uvodi u svoj zasebni svit. Na svoju planetu.

    Oči se privikavaju na sav taj minimalizam. More. Stine. Nebo.

    Kamen, sol i zvuk tišine

    U toj pustoši svaki zvuk, pokret i detalj biva dodatno naglašen. Pokoji žuti cvit. Jedno stablo. Kameni oblici. I primamljujuće boje mora, od tirkizne do mornarski plave. Kroz jutro vitar sklada melodiju, pa se stiša. Nepomični beskraj protkan je poezijom. Utisnuta rič, u suhozidu, nenametljiva i snažna.

    „Sjenoviti su pašnjaci dok se spuštamo niz obronke nad Metajnom. Runa ispunjena mirisima smilja. Dotičemo suhozid, iza njega udubljeni mrak…
    U tvrdom i oporom krajoliku svjetlucaju štitovi od zvijezda.”
    — Andriana Škunca

    Ovi stihovi paške pjesnikinje gotovo da mogu poslužiti ka vodič kroz pejzaže otoka Paga – surove, gorde, nezemaljske. I upravo u takvom krajoliku, između kamena i mora, sazdana od bure i soli, nalazi se ova staza simboličnog imena – Life on Mars.

    Nakon šetnje kroz misto i poluotok, prva na redu je plaža Ručica, a potom slijedi Beritnica (Beriknica). I penjalište Stogaj.

    Razbacane stine po plaži i moru ka da su pale s neke druge planete! Nije ni čudo šta su se ovde snimali glazbeni spotovi i modni editorijali.

    Via ferrata i skriveni izvor

    Uvala Slana označava početak kratke, ali ljute 🌶️ via ferrate – dio koji se može proći, a za to je potribna odgovarajuća oprema i snažne ruke ili se može izbjeći na više načina, ovisno o razini mora i avanturističkom duhu:

    Gaziti kroz more s ruksakom visoko iznad glave (cca 100 m)

    Vratiti se kružno sjevernom stranom prema Metajni

    Produžiti priko krša do plaže Malin, di vas čeka rijetkost – izvor pitke vode na samoj plaži

    Povratak uz pogled na Velebit

    Povratak vodi priko plaže Seline, kroz vododerine, pa sve do pogleda prema Velebitu sa sjeverne strane.

    Pred kraj puta, zablejale su ovce povrh brda. Naziru se kuće načičkane u daljini. Ususret Zemlji.

    Koji dan nakon počinju se slagati boje i oblici. Nešto se u tebi promini. Pag te pozove da se opet vratiš, u to nepregledno kamenje, među šutnju i sol.

    ✅ Savjeti za planinare

    ☀️ Sunce je neumoljivo – staza nema hlada. Ponesite dovoljno vode (min. 2–3 L po osobi), pokrivalo za glavu i izbjegavajte previsoke temperature

    🥾 Prava obuća je ključna – teren je grub, kamen oštar, gojzerice su najbolji izbor

    📏 Dužina staze – Cijela kružna staza iznosi oko 16 km. Nije tehnički preteška (ako se izuzme via ferrata), ali zahtijeva kondiciju i dobru pripremu

    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.