Oznaka: priča

  • Izgubljeni u prijevodu

    Izgubljeni u prijevodu

    Planinu je nježno zagrnula jutarnja tišina i omaglica. S jednim okom zatvorenim, prepuštenim sanjarenju, a s drugim je znatiželjno škicnula nas — nenajavljene goste, važući koliko će nam razotkriti svoje ćudi toga dana.
    A mi smo bivali brzo uvučeni u zadani polagani ritam, koračajući uz neobavezno čavrljanje, više kao šapat, ne želeći poremetiti posvemašnji mir.

    Puno toga se ćuti i bez ijedne izgovorene riči. Mimikom. Gestom. Pogledom. Disanjem.
    Riči su samo zbir svih tih radnji i zbivanja.

    Mada ja nikad to nisam naučila. Bar ne još.
    To – kad triba mučat, a kad govorit.
    Jer mi se čini, kad sam imala najviše za reć – stislo bi mi se grlo i progovorila ne bi. Ni tada, ni ikada o tome.

    A te neizgovorene riči ostaju u nama i pritvore se u kamenje koje žulja.
    U gluvo doba noći jave se, odzvanjajući glasno negdi u duši. Stišću. Viču.
    Ne pustiš li ih van — narastu u planinu.
    I nemoš više disat.
    Uruši se čovik od neizgovorenih riči.

    Rič ka teret

    A kad je tribalo koju rič izvagat – baš tada poteče bujica. I povuče me u živo blato. Sa svakom oblikovanom rečenicom saplela bi se sve više u nadolazećem viru, jer nisam znala kad triba povuć ručnu.

    U mutnoj vodi ne vidi se jasno – to svi znamo.
    Ne obratiš li pažnju, eto te začas na udici.

    Kad se puno govori ili objašnjava, nisi zapravo doša do svoje biti.
    Ili se s ričima igraš, ka mačak oko vruće kaše.
    Držiš sugovornika na nišanu, čekajući da se slomi pod teretom riči.

    Izgubljeni u prijevodu

    Tako vam je to.
    S ričima malo tko zna dobro barat.

    One su poput soli u juhi.
    Triba pogodit miru.

    Ne moš bez njih, a ni s njima.
    Mimoilazimo se tako – svi izgubljeni u prijevodu.
    Bisni. Ljuti. Zavedeni. Razočarani.

    Vatamo se za riči. Stiskamo ih u šaku.
    Puno vrimena triba proć da bi shvatili da smo od datih slova sami oblikovali značenja. Nadjenuli im imena.

    I tko će znati, tko sve nosi naše riči rasute okolo – a ni sami ne znamo šta smo s tim tili reć u datom trenutku.

    Između redaka

    Dan je poprimija narančaste boje, najavljujući time skori rastanak. Planina je i dalje škrtarila na ričima, nudeći zauzvrat otvoreni prostor u kojem se sve čuje — osluškivanjem i prisutnošću. I ono u nama i ono oko nas.

    U početku bijaše tišina.


    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.

  • Neispričane priče

    Neispričane priče


    Krenimo od početka — od prvog ljudskog koraka na ovoj planeti. Osjeta tla pod nogama. Udaha zraka. Čas slanog. Čas prožetog mirisima bilja. Kameleonska prilagodba tila. Razvoj svijesti i prva postavljena pitanja.

    Nedokučivost nebeskog svoda i tla pod nogama. Otkrića i stalni pokret. Baš sve je bilo obavijeno pričom. Trajni zapis postojanja zabilježen u kamenu. Pergamentu. Nemuštim znakom ili slovom.

    Jer težnja da se ispriča svoja priča svojstvena je svakom ljudskom biću.

    Znati ispričati dobru priču slovilo je kao rijedak dar. U vrimenima teškog rada i posvemašnje gladi glas naratora pruža je nešto više od života. Kako bi se priča zakotrljala preko usana tako su oči bivale sve sjajnije. I svi su tili biti onaj neustrašivi lik. Nepobjediv i častan.

    Takve su to bile priče. Temeljene često na stvarnim događajima, a koji put su bivale obogaćene nadodanim zapletima nastalim iz pera mašte. Ovisno o vještini samog pripovjedača.

    Lipota izričaja nije minjala njenu srž, kao ni njen najveći dar — pouku.

    Ali ljudi kao ljudi. Brzo okrenu lice kovanice. Pismo ili glava? Priča se izvitoperila skroz. Biva sve senzacionalnija. Grublja. Razornija. Kola gradskim ulicama. Zaslađuje svaku ispijenu kavu. Jasno je kako joj svrha nije plemenita, već je više tu da ponizi pojedinca.

    Slušatelj. Govornik. Progonitelj.

    Minjaju se uloge kao kolo sreće. Koga što trenutno dopadne. Kada zavlada glad ne bira se hrana. Pa ipak, nakon kratke gozbe ostaje gorak okus. A praznina i dalje odzvanja u nama.

    Eh, te priče! Čemu li nas uče? Čemu li služe?

    Između glorificiranja junaka i kuloarskih govorancija postoje one koje pričaju rastočenu stvarnost.

    Mada se na prvi slog ušutkavaju, potkupljuju i ismijavaju. Ipak, zna se, nositi u sebi neispričanu priču najveći je teret. Osuda nas samih. Nema tog lijeka, nema te osobe koja može zacijeliti ono duboko skriveno. Rana mora biti prvo vidljiva od nas samih. A potom priča mora biti ispričana. Držeći se jasnih činjenica. Bez samosažaljenja i upiranja prstom.

    Ovo sam ja i ovo je moje proživljeno iskustvo. Zrelo je društvo koliko ima sluha i prostora za takve priče.


    © 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
    Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.