Kada zavodiš, samo nemoj sanjara. Upasti će u tvoju klopku, onako sav zanesen, bezazleno šašav. Ušećerenu vunu zamijenit će za svoje oblake. Ljepljivu. I lažnu. Kada zavodiš, samo nemoj sanjara. Zdrobit ćeš mu dušu. Hodati ne zna, a ni za let više nije. Može li teže od toga.
Kada govoriš isuviše lijepo. I isuviše grubo. Samo nemoj pjesniku tako da pričaš. Zar ne znaš, njemu su riječi sjeme što ih sije u svom srcu. Umu. Tvoja obećanja. Tvoja ishitrena grubost. Kada govoriš, samo nemoj pjesniku tako da pričaš. On diše kroz riječi. Raste. I pada. Strmoglavo. U bezumlju. Do dna.
Kada se igraš, samo nemoj sa dušom. Rijetki dođu i do svoje. A zamisli samo, netko tebi i svoju pruža. Kada se igraš, samo nemoj nju da diraš. Produži dalje. Ne treba ti takav teret. Nositi dušu. Jednog pjesnika. I sanjara.
Neprikosnovene u svojim ćudima. Suverene vladarice koje spajaju i razdvajaju. Čeznutljive klisure svakog putnika, pjesnika i tragača. Utočišta hajduka. Rodne kuće gromova, vila i vištica. Zapletenih mitskih priča i legendi šta kolaju od uha do uha, u nizini. Pogleda uprtih u nemilosrdne vrhove utočene u tamnu noć, dok vitar divlje tutnji niz proplanke.
Svaki udar. Svaka kap kiše. Svaki plamtaj sunca. Baš ništa nije umanjilo njihove moći. Dapače, produbili su im mističnost. Vrtače, škrape, špilje, izvori, kuloari, gorostasne šume i jezera. Svaki kamen nazubljenog oblika svjedoči. Išiban i prkosan. Nadživjet će nas sve.
Čuvarice pastira. Pleća priko kojih se hodalo u druga udaljena sela i gradove. Toliko puta gostoljubive i milosrdne. Lica uronjenih u ljubičaste zvončiće. Kaduljom umiven zrak i zavodljivi zbor zrikavaca. Čopori vukova su u niskom startu. Jer planine nude, ali i traže. Ogoljuju našu srž, zakopanu pod naslagama obzira i ugodnosti. Vode nas za ruku. Podučavaju, ne praštajući spavanje na satu. Neosvojive usprkos svim našim stremljenjima i pohodima.
Neki ljudi nam dođu kao kamenčić koji žulja. Pri svakom koraku. Uzalud čekamo da se pretvori u biser.
Ovih par rečenica zapisala sam prije šest godina. Na današnji dan. Godine im nisu umanjile značaj, otkrhnule ih, niti svrstale u “plesala je jedno ljeto” zabilježbu. Dapače, dale su mi potvrdu i odgovor koji od drugih ljudi uzaludno čekam.
Najteže je — otići. Odustati od neke ideje, osobe, projekta, posla. S podvučenom crtom, čini se, ostavljam i sve uloženo vrime, trud, lipe trenutke i veliki dio mene. Proces u kojem odumire i izmaštana budućnost, koja bez svega ovoga biva napuštena, zjapeći prazna.
Nije lako otići, ne, ali nije lako ni — ostati. Potrebna je ustrajnost, uz slavodobitne trenutke i posrtaje koji uče. Rezultati dođu s odmakom.
No, najviše žulja raskorak između. Kada znam da je odlazak neminovan, ali puštam kamenčiću da me još malo muči. Život često nisu ušećereni bajami, već škrape, špicasti prijelazi i brze rotacije. Traži izoštrena čula, vještinu prilagodbe i prihvaćanje. Neke nepravde neće biti ispravljene, neki ljudi neće se ispričati za svoje postupke.
S vrimenom uvidiš i biraš. Grubost nije dobrota. Kamen neće postati biser.
Nedavno sam gledala odličan iranski film koji započinje s pričom o sjemenu svete smokve. Kako ga u svom izmetu prenose ptice, a kada padne na stablo zaposjedne domaćina tako što se korijenje širi u zraku i raste prema dolje, potom se grane omotaju oko drva domaćina i uguše ga. Sveta smokva ostaje sama.
Podsjetilo me to na priču o imeli i boru. Podsjetilo me to na neke ljude.
Za biokovske pojmove ova kružna tura relativno je kratka i sasvim pogodna za sve kraći dan. Koliko god sam puta bila, uvik me iznenadi s nečim novim, viđenim na drugačiji način. Nevistina stina. Šupja stina. Priče koje se pletu oko maštovitih kamenih formi. Bura ih čuva od zaborava, raznoseći ih priko grebena, do kuća načičkanih u podnožju, sve do mora. Razgled kroz šumu Pakline i stabla specifičnih oblika. Balerina. Cvit lotosa. I jedno slovo V. Na pojedinim deblima crnog bora vide se zarezi, biljeg nedavne prošlosti, jer se iz njih izvlačila smola — paklina, kojom su se impregnirali brodovi.
Primjećujem, neka stabla imaju podstanare. Kasnije saznajem da se radi o imeli — poluparazitu bez korijena, čije ljepljivo sjeme raznose ptice i tako mu pronalaze novi dom na bjelogoričnom drveću. Ovaj put, imela je pronašla bor.
Ima i ljudi koji, poput nametnika, šire svoje grane — praveći omču, slabeći te sumnjom, manipulacijom i potkopavanjem. Jedini spas je taj da im ne poviruješ. Prekineš niti. Jer s njima suživota naprosto nema.
Lito je. Otkucava ura na kantunalu. To je jedini zvuk u gluvo popodne. Jedini pokret u nepomičnom svitu izvan urbanog dosega. Tik-tak. To se danas zove meditacija. Imaju i raznorazni tečajevi na tu temu. Uče se tehnike. A ja, dite, sidin mirno i budno slušam ritam kazaljki. Tik-tak. Tik-tak. “Koliko je reloji?”, pitala bi baba više reda radi. Ka da će se zakasniti na vlak ili će početi film na televiziji koje nema. Jer vrime se na selu miri sasvim drugačije. Po žaru sunca. Čini se u nedogled. Koliko je tišina sazdano u jedno popodne? Sunce nikako da pribaci na drugu bandu neba. Dok ura otkucava. Na kantunalu pored uzglavlja.
Živili su skromno od plodova zemlje i milosti neba. Za bolje se nije znalo ni imalo. Život se prihvaća takav kakav je, bez puno sentimenta. U vrimenima gladnim nježnost može biti gotovo kobna. Nenadano dođe tuča. Sušno razdoblje. Rat. Bolest koju nema tko da liči. Jedno dite umre. Drugo priživi. Ta surovost ostavila je dubokog traga tamo pored livog plućnog krila. Udarila biljet.
Moji praoci su bili borci što se ne povijaju pod teretom života. Moje pramajke su išle pješke priko planine. Nisu znali za luksuze niti šta to znači posvetiti se sebi. Snovi su im bili privezani uz crljenicu. Možda im je najveći san bija da im se ne ostvare strahovi. Tako realni. I mogući.
Lito je. Ne otkucava više ura na kantunalu. U gradu punom buke teško da bi je se i čulo. Svit je naizgled skučen i neizvjestan. Umisto meditacije rastura globalna anksioznost. Pa, ipak. Toliko je mogućnosti i slobode! Ja sam prva. Koje li časti! Sve žuljevite ruke poduprle su me da bih ja vidila najviše.
Nedjelja. Baš bi bilo lipo ne djelovati. Uopće. Kao što to i sama rič kaže. Rađa mi se ta misao dok me alarm budi. Još je mrkla noć. Škure su lagano pritvorene. Propusnost svitla služi mi poput kazaljki sata.
Misli sada već formiraju svoj oblik. U neku gustu, ljepljivu masu. Šta usporava svaki pokret. Ne-dje-lja. Slogovi se lipe za kapke. Prste. Mišiće. ”Šta je meni ovo tribalo?” Ključno je to pitanje. Između NE i DA. Grintajući ugasim ga zajedno s alarmom. Dok kuvam tursku kavu u glavi slažem listu potrebnih mi stvari za taj dan. Sve u zadnji čas. Sigurno ću nešto zaboraviti. Znam već to. Ovaj put su to mandarine.
”Šta je meni ovo tribalo?”, pitam se i dalje. Čim smo prošli Klis, kao da smo upali u kadar nego tuđeg filma. Sve je obavijeno gustom maglom. Nepomičan svit između noći i dana. I njemu je potribno malo vrimena odgovoriti na to isto pitanje. NE ili DA. Hladno je. Tu zima stiže ranije. Nema druge već krenuti. Put pod noge. A put je klizav od rose. Kamenit. Gustom mahovinom obrubljen. Penjemo se. I sunce se penje na nebu. Pratimo se u korak. Već smo stigli do grebena. Pod nogama se pruža pogled prema zaleđu Omiša. I pučina mora je kao na dlanu. Otoci. S druge strane je brdovito zaleđe, u daljini su vrhovi drugih, moćnih planina. Na minut su oči otišle preko granice. U BiH. I to bez putovnice. Tako je to kada se hoda po grebenu. Obuhvaća svih 360 stupnjeva.
A Mosor je planina tako nam blizu. Gledamo je svakoga dana. A ipak, toliko toga još pruža neviđenog. Neprohodanog. Neistraženog. Tada mi se misli razbistre. Pojavi se odgovor na postavljeno pitanje. Sam od sebe dođe. ”Je li meni ovo tribalo?” Umor. Drugi ljudi. Nepoznati. Poznati. Novi vidici. Hodanje. Je. Tribalo je. Znam to od prvog trenutka. Kuda god sam krenula. Svaki korak. Svaki suputnik. Svemu me nešto naučilo. Očaralo. Dovelo u zabludu. Preusmjerilo. Ohrabrilo. Na put. K meni.
Žuti, narančasti i crveni listovi, miris pečenog kestena, mandarine, grožđe, jabuke s cimetom, zrak kao svježe smokve, gradski autobusi puni đaka i studenata, nova lica u starom gradu, žamor glasova, metalni zvuk žličice, kratki machiato koji se ispija natenane, zrna šipka su po stolu, ispod stola, zgusnuti ljudi hodaju brzo po pločniku, kao da svi imaju isti zadani cilj, sinkronizirani u pokretima ruku i nogu, crnilo noći mrlja dan sve više, prigušena je gradska rasvjeta i samotne su obale, tek pokoji šetač, neki lik trči. U podne se pliva u moru, tko može i želi, sunce još uvik grli ka mater, siguran zaklon od svita koji neumorno trga, lomi i otima. U čekaonicama života side umorni ljudi, oronuli i uplašeni, pomireni s dijagnozama, oskudicom i nestalnošću svega i sviju.
Sve je prolazno, kaže jesen, šuštavo lišće pušta da pada prema tlu, nama pod nogama umisto crvenog tapeta. Šetnja kroz takav prizor oduvik mi je bila nesvakidašnje raskošna, kao miris novih knjiga i lakirane postole koje su odudarale od raspadnutih starih. Jer tek su se tada kupovale druge. Hodanje u njima, crnim, sjajnim, sa resicama, kakve se danas opet nose, bila je prava tiha radost.
S nadom sam davno raskrstila svoje puteve, jer mi se pokazala kao obmana. Nadam se i čekam. I ništa. Evo ti šipak! S vjerom je drugačije, činim kako najbolje znam i trenutno mogu, a ostalo kako bude. Sve je proces. Provlači mi se neka tuga i razočaranost u pojedine ljude. Gorak pelin je kazna za iskazano povjerenje. Ovih dana pojačana je na viši ton, dok južina otežava kosti, mrači raspoloženje. Zato moja nećakinja od tri godine pleše u modroj veštici od tila i omiljenim rozim gumenim čizmama, u kojima je cili lito gazila po vrtu, zalivala cviće. Južina joj ništa ne može. Pitam se kada i zašto se dogodija taj razmjer između plesa i težine. Možda je greška shvaćati život isuviše ozbiljno. Iako me iskustvo uči, sve ima svoje. I ovo stolovanje stagnacije u kontrastu je s nedavnim brzim okretajima, brdom sadržaja, interakcija i pregršt učenja i izlaženja iz okvira. Možda se sada sve uravnotežuje, slaže i vraća prema nuli. Ma kako bolno bilo vući svoj teret, teret svojih predaka, naučenih obrazaca, tuđih mišljenja, nametnute slike u koju se pošto poto guraju, manje više svi. Pamtim pouku, pomalo, uspori, ali kreći se, govori više ne, biraj svoje suputnike pažljivo, diši.
I dovraga, pusti da ode sve šta nije tvoje. Jesen to zna najbolje.
U rukavu čuva toplinu lita. I dašak zime na prozorskom oknu. Potiho priča. O povjerenju. Najviše. Jesen🤎
Jednom sam gledala videozapis s kamere nekog raskrižja. Radilo se o gradu pogođenim razornim tsunamijem.
U početku sve je bilo uobičajeno. Auti su prolazili. Pješaci su hodali na pločniku, vođeni samo njima znanim ciljevima. O čemu li su samo razmišljali? Jesu li slutili šta se sprema? Jer od toga dana više nije bilo ništa isto, a za mnoge i posljednje.
Dok su na semaforima boje regulirale kretanje, baš ništa nije upućivalo na nadolazeću katastrofu. Crveno – žuto – zeleno. More je nadiralo jedva primjetno, predano svom uobičajenom gibanju. Zatim je lagano nadodalo gas, dok je na semaforu treperilo žuto. Još nitko nije obraća posebnu pažnju. A zeleno samo što nije. 3, 2, 1. Raskrižje je bilo potopljeno skroz.
Sve se odvijalo u par minuta. U jednoj smjeni prednosti prolaza.
Crveno Dani se smjenjuju u svojoj ustaljenoj rutini. Kao da je sve već uređeno po dobro znanom rasporedu. Kuda ću krenuti. Šta će tko reći. Svakodnevnica me oblaže ka papir oko stakla. Čuva me u svojoj pažljivoj sigurnosti i pravilnosti. A u meni raste plima. Dugo sam je ignorirala. Misleći da će tako nekim čudom nestati.
Žuto I dalje idem kroz dane. Sve je u redu, tješim se. Dok stojim u redu ispred blagajne. U koloni ceste. A onda, sve se odjednom čini nekako daleko i tuđe. Besmisleno. Neka slutnja lebdi u zraku. Rastvara se sitna pukotina. Prekrivam je osmijehom i novom frizurom. Pale se prva svitla javne rasvjete, sve kraćeg dana.
Zeleno More je neumoljivo. Sve glasnije i jače. Stvara pritisak tražeći prednost prolaza. Usporavam kretnje kao u snu. Hvatajući dah. Više se ne vridi držati za obale (samo)nametnutih obzira. I puštam da me preplavi. Osjećam. Nakon ovoga više ništa neće biti isto.
„Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite, a kojima robujete, za život čula, za muku duha.” Ivo Andrić
Danteov krug
Možda netko zna koji mađioničarski trik i brzinski dođe do spasenja, ali meni se izlaz ukaže tik pred odustajanje. Kada u meni već sve kuva, vrije i viče, nakon tko zna kojeg kruga — rastvori se sićušna pukotina i pokaže mi put.
Lito se vuče ka starac, zastajkujući svako toliko u neobaveznoj ćakuli, uz česte predahe u sjenci nekog nasumičnog stabla. Ispod starog šešira, pregršt priča iz dugog životnog vijeka strpljivo čeka najbliže uvo suputnika, na stanici za žuti bus do centra grada.
Vruća popodneva su razvučeno tisto za štrudel od šljiva, a onda se sve ubrza i gotovo iznebuha nađeš se u strci između dva sastanka, obučen u dugi rukav i sapleten u riblju kost urbanog života. Samo te teglice džema od one iste šljive u vrtu podsjete na lito, za koje se činilo da nikada neće proć.
Od Splita do nekoć izoliranog otoka
Zadnji su dani kolovoza i valja odvezati cime do 45 kilometara udaljenog otoka koji se nekoć zva — Issa. Ono šta značajno izdvaja ovaj otok je činjenica da ga je dopala uloga važnog vojnog uporišta, čemu svjedoče brojne utvrde, špilje, bunkeri i tuneli. Štoviše, jedno vrime je bija zatvoren za strance, čime je znatno usporen razvoj otoka.
Raj za introverte
Pristanište je zgusnuto od glasnog žamora ljudi isprepletenih u dolascima i odlascima. A grad Vis je glavna pozornica otoka. Najviše mi se sviđa otvorenost i širinu koju nudi.
Kut je zato drugačiji, uske kalete, kuće stisnute jedna uz drugu. Bicikle su naslonjene na povijesne zidine, širi se miris šufigane kapule, a smokve nastanjuju vitičaste voltove nekoć plemićkog zdanja.
Britanska ostavština iznad zapadnog dijela grada — tvrđava George, danas je misto za intimne večere i zabave. Zalazak sunca razoružava nekadašnje topničke rampe i kamene štitove, dok se lampioni ljuljuškaju između čempresa i bora.
Plivam, šetam, planinarim
Na otoku se dan rastegne ka bili lancun na špagu ispod prozora. Dokoličarenje uz čikaru kave, kupanje u kojoj vali, ručak, odmor, pa šetanje — ponavljajući je i prijeko potrebni ritam svakoga dana.
Komiža me dočekala gostoljubivo i živopisno, s neposrednošću diteta i maštovitim ribarskim pričama. A od tuda kreće i kružna staza do napuštenog sela Dragodid. Unatoč visokim temperaturama, nekoliko sati planinarenja vratilo me u centar, ka i uvik. Pored ove, markirana je i staza do najvišeg vrha — Hum. Do kojeg sam ipak, u nedostatku vrimena, išla s autom.
I ono najlipše za kraj je uvala do koje se dolazi brodom ili pješke. Ja sam odabrala ovu drugu varijantu ili je ona odabrala mene, sasvim je svejedno. Iako je za spust/uspon potrebno nekih 20 minuta, staza je strmija i stabilna obuća je više nego preporučljiva. A onda između strmih litica otvori se procjep prema pučini. Šljunčana plaža omeđena stjenovitim amfiteatrom. Dame i gospodo — Stiniva. Ima nekih momenata i mista za koje mogu reć:„Drago mi je da sam i ovo doživila!” A Stiniva je definitivno jedna od njih.
I vratit ću se, obećavam sebi i Visu. Mada znam, s otoka se ne odlazi zapravo. On te samo pušta priko pučine znajući da je povratak neminovan.
Planinu je nježno zagrnula jutarnja tišina i omaglica. S jednim okom zatvorenim, prepuštenim sanjarenju, a s drugim je znatiželjno škicnula nas — nenajavljene goste, važući koliko će nam razotkriti svoje ćudi toga dana. A mi smo bivali brzo uvučeni u zadani polagani ritam, koračajući uz neobavezno čavrljanje, više kao šapat, ne želeći poremetiti posvemašnji mir.
Puno toga se ćuti i bez ijedne izgovorene riči.Mimikom. Gestom. Pogledom. Disanjem. Riči su samo zbir svih tih radnji i zbivanja.
Mada ja nikad to nisam naučila. Bar ne još. To – kad triba mučat, a kad govorit. Jer mi se čini, kad sam imala najviše za reć – stislo bi mi se grlo i progovorila ne bi. Ni tada, ni ikada o tome.
A te neizgovorene riči ostaju u nama i pritvore se u kamenje koje žulja. U gluvo doba noći jave se, odzvanjajući glasno negdi u duši. Stišću. Viču. Ne pustiš li ih van — narastu u planinu. I nemoš više disat. Uruši se čovik od neizgovorenih riči.
Rič ka teret
A kad je tribalo koju rič izvagat – baš tada poteče bujica. I povuče me u živo blato. Sa svakom oblikovanom rečenicom saplela bi se sve više u nadolazećem viru, jer nisam znala kad triba povuć ručnu.
U mutnoj vodi ne vidi se jasno – to svi znamo. Ne obratiš li pažnju, eto te začas na udici.
Kad se puno govori ili objašnjava, nisi zapravo doša do svoje biti. Ili se s ričima igraš, ka mačak oko vruće kaše. Držiš sugovornika na nišanu, čekajući da se slomi pod teretom riči.
Izgubljeni u prijevodu
Tako vam je to. S ričima malo tko zna dobro barat.
One su poput soli u juhi. Triba pogodit miru.
Ne moš bez njih, a ni s njima. Mimoilazimo se tako – svi izgubljeni u prijevodu. Bisni. Ljuti. Zavedeni. Razočarani.
Vatamo se za riči. Stiskamo ih u šaku. Puno vrimena triba proć da bi shvatili da smo od datih slova sami oblikovali značenja. Nadjenuli im imena.
I tko će znati, tko sve nosi naše riči rasute okolo – a ni sami ne znamo šta smo s tim tili reć u datom trenutku.
Između redaka
Dan je poprimija narančaste boje, najavljujući time skori rastanak. Planina je i dalje škrtarila na ričima, nudeći zauzvrat otvoreni prostor u kojem se sve čuje — osluškivanjem i prisutnošću. I ono u nama i ono oko nas.
Krenimo od početka — od prvog ljudskog koraka na ovoj planeti. Osjeta tla pod nogama. Udaha zraka. Čas slanog. Čas prožetog mirisima bilja. Kameleonska prilagodba tila. Razvoj svijesti i prva postavljena pitanja.
Nedokučivost nebeskog svoda i tla pod nogama. Otkrića i stalni pokret. Baš sve je bilo obavijeno pričom. Trajni zapis postojanja zabilježen u kamenu. Pergamentu. Nemuštim znakom ili slovom.
Jer težnja da se ispriča svoja priča svojstvena je svakom ljudskom biću.
Znati ispričati dobru priču slovilo je kao rijedak dar. U vrimenima teškog rada i posvemašnje gladi glas naratora pruža je nešto više od života. Kako bi se priča zakotrljala preko usana tako su oči bivale sve sjajnije. I svi su tili biti onaj neustrašivi lik. Nepobjediv i častan.
Takve su to bile priče. Temeljene često na stvarnim događajima, a koji put su bivale obogaćene nadodanim zapletima nastalim iz pera mašte. Ovisno o vještini samog pripovjedača.
Lipota izričaja nije minjala njenu srž, kao ni njen najveći dar — pouku.
Ali ljudi kao ljudi. Brzo okrenu lice kovanice. Pismo ili glava? Priča se izvitoperila skroz. Biva sve senzacionalnija. Grublja. Razornija. Kola gradskim ulicama. Zaslađuje svaku ispijenu kavu. Jasno je kako joj svrha nije plemenita, već je više tu da ponizi pojedinca.
Slušatelj. Govornik. Progonitelj.
Minjaju se uloge kao kolo sreće. Koga što trenutno dopadne. Kada zavlada glad ne bira se hrana. Pa ipak, nakon kratke gozbe ostaje gorak okus. A praznina i dalje odzvanja u nama.
Eh, te priče! Čemu li nas uče? Čemu li služe?
Između glorificiranja junaka i kuloarskih govorancija postoje one koje pričaju rastočenu stvarnost.
Mada se na prvi slog ušutkavaju, potkupljuju i ismijavaju. Ipak, zna se, nositi u sebi neispričanu priču najveći je teret. Osuda nas samih. Nema tog lijeka, nema te osobe koja može zacijeliti ono duboko skriveno. Rana mora biti prvo vidljiva od nas samih. A potom priča mora biti ispričana. Držeći se jasnih činjenica. Bez samosažaljenja i upiranja prstom.
Ovo sam ja i ovo je moje proživljeno iskustvo. Zrelo je društvo koliko ima sluha i prostora za takve priče.
Tri dana ovozemaljskog života, a toliko lipih, iskustveno doživljenih stvari na otoku leptira. Bez buke, ali s puno mota, otočke ležernosti i priča.
Priča koje se skrivaju u špiljama i jezerima, upliću u očice ribarskih mriža i gnijezde visoko u liticama, u sokolovom krilu. Pa se u smiraj dana sunovrate do mora koje pamti i čuva sve tajne, ćutanja i riči. I samotne duge zime šta crtaju godove po koži.
Jer otok ima svoje zakonitosti, ritam i dušu.
U nastavku izdvajam neka posjećena mista i specifičnosti vezane za Dugi otok, na kojem je pronađen i — najstariji Dalmatinac Šime.
Naime, u špilji Vlakno pronađen je kostur star 11.000 godina, iz razdoblja mezolitika. Zna je Šime di je lipo!
PARK PRIRODE TELAŠĆICA
Telašćica je najveća prirodna luka u Jadranskom moru okružena s 13 otoka i otočića, a ime joj seže još iz Srednjeg vijeka — Tilagus. Tri jezera koja se nadovezuju jedan na drugog. Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica.
Strmci visoki i do 161 metra najvjernije svjedoče kako je nekad ovaj otok bija dio kopna. Strmoglave litice iznad pučine mora, miris borovine i dupini u daljini — upečatljiva je šetnja stazom iznad i slika koja se pamti.
Nakon hodanja pravo osvježenje nudi kupanje u slanom jezeru „Mir”, koje je poznato po svojim ljekovitim svojstvima.
Zanimljivost vezana za ovaj park je ta da ima utočište za dalmatinskog tovara. Naime, nekoć je njegova pomoć bila nezamjenjiva, a s dolaskom modernizacije sve više gubi svoju svrhu u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva. Kada se više nije ima tko brinuti o pojedinim tovarima, postavilo se pitanje kuda s njima i tako je gotovo spontano nastalo ovo utočište.
Grpašćak — najviši strmac na kojem se nalazi istoimena utvrda i interpretacijski centar. Nekoć strateška izvidnica i pomorsko-vojna utvrda izgrađena u doba Austro-Ugarske monarhije (1911. god.), danas je prenamijenjena u suvremeni edukacijski centar i vidikovac. Iako zbog udara groma nije bilo moguće doživit sve interakcijske sadržaje, svejedno je vridno svakog posjeta.
ŽUTILO SMILJA I ZLATNA URA NA VRHU ORLJAK
Na najviši otočni vrh nije moguće doći zbog vojnog objekta, ali je zato tu i više nego dostojna zamjena, 37 m niži vrh Orljak (301 mnv).
Za uspon je potribno nekih uru vrimena hoda po dobro označenoj planinarskoj stazi, koja u jednom dijelu nudi izbor — nastaviti do vrha ili skrenuti do Strašne peći. Ulaz u samu špilju nije moguć.
SVJETIONIK VELI RAT
Svjetionik Veli Rat (Punta Bjanka) je sa svojih 42 metra visine najviši svjetionik na Jadranu. Predaja kaže da svoju žutu boju duguje — žumanjku. Za izradu njegove fasade je utrošeno, ni manje ni više, već 100 000 žumanjaka.
PLAŽA SAKARUN I ŠPILJA GOLUBINKA
Šta se tu ima više za reć, more ka more, plaža ka plaža. A-a! Uvik se ka na kapuli rastvori novi sloj. Ovaj put more je pokazalo najlipšu moguću boju tirkiza — na plaži Sakarun.
A onda opet, korak po korak, zaron po zaron, novi sloj. Eto nas na kraju svita!
Takav se dojam stječe na oštrim liticama uz otvoreno more di se nalazi prirodni bazen u obliku oka i špilja Golubinka do koje se može doći plivajući ili s kajakom. Kao u mitskim pričama i legendama, prvo se pliva kroz mračni uski prolaz, a onda stiže do plaže unutar špilje.
U određeno doba dana, kroz otvore u stropu ulazi sunčeva svitlost koja obasjava unutrašnjost špilje. Odsjaj sunca, zrcaljenje mora, igra svitla i sjenki po okolnim stinama i jedna golubica šta je odlepršala kroz otvor — učinili su ovaj posjet gotovo mističnim iskustvom.
KAMP „DUGI OTOK”
Od ponuđenih opcija za noćenje, izabran je po duši — kamp „Dugi otok” koji se nalazi po sredini otoka, u mistu Luka. Uklopljen u zelenilo, nenametljiv, a opet sa svim potrebnim sadržajima i izdvojenim parcelama za šatore, a navečer ušuškan u tišinu, dok ti put do njega označava diskretna rasvjeta, krijesnice i sazviježđe Velikog medvjeda.
SALI
Da zaokružim cjelinu valjalo je posjetiti najveće i najnaseljenije misto na otoku — Sali.
Ručak i šetnja za oproštaj od otoka i brzi pogled priko ramena, znajući da je ovo samo doviđenja.
✅ Preporuka je ići na otok s osobnim automobilom zbog jednostavnijeg obilaska.
Uputih se tako od Vruje do Brela. Pješice. Nego kako drugačije.
Pogledom obuhvatih svaku skrivenu valu. Modri beskraj, zelenilo borova. Siđoh do neke lipe plaže – kad mi se prohtjelo. Zaron na dah. Pa opet dalje.
Izbrojih sve razbacane stine neobičnih oblika po plićacima. Ček… Ček… Zakotrlja mi se kamenčić u mislima.
Za čim mi to tragamo? Koga li to pokušavamo pokoriti?
Možda tražimo najlipše vidike. Možda samo pokušavamo pobijediti – sebe.
Vrte mi se dalje kamenčići u glavi: Kamen mudraca. Kamen spoticanja. Kamen temeljac. Kamen na srcu. Tko li je prvi bacio kamen? Ha!
Stina! Stina je ta sila koja nas vodi. Mami.
Penjemo se po njezinim liticama. Oprezno rukama opipavamo naoštrene rubove, tražeći siguran procjep. Zahvaljujemo što nam pruža milost i čuva leđa. Po tko zna koji put.
Čak i More, najveća sila od svih, zna koliko je moćna Stina. Ta, oni čine suživot. Svaki val dođe do svoje Stine.
Na dnu Mora – biseri se nižu. I tad dolazi nova misao: Ljubav.
Dvi moćne sile, jedna uz drugu. Svaka na svoj način. Ne ruše drugu. Niti sebe. More je i dalje More. Stina je i dalje Stina. Jaki odvojeno. Još jači zajedno.
Dan se bliži kraju i suncu radno vrime ističe. Vitar je sve jači pri povratku ka Vruji.
I tu dolazi treća spoznaja: Duša se gradi kao Planina.
Postojano. Sa strpljenjem. Što je veća – sve je manje dotiču mračne sile. Oluje što bjesne.
Sve prolazi, ona ostaje.
I neće biti lako graditi sebe. Iznova. I opet iznova. Hrabro. S povjerenjem.
Učinit će ti se da stojiš na mistu. Možda i jesi.
Ali krajobrazi će odjednom biti sasvim drugačiji. Vidit ćeš cviće kako cvita – baš iz Stine. Čut ćeš ptice u krošnjama svojim. Rijeka će preusmjeriti tok prema tebi.
U sebi ćeš sagraditi dom. Svoju Planinu.
A moga si i drugačije. Naizgled lakše. Biti sitan pijesak. Nošen vitrom. Rasipajući svoju Dušu.
Hraneći se malim pričama. Događajima. Tko se igra s drugim ljudima – i sam je izigran.
Tako se postaje sitan.
Ne raste tu cviće. Niti su biseri tu ikada nastali.
Kada netko vidi koju moju fotografiju objavljenu na društvenim mrežama, najčešće komentira:
— Ajme je lipo! Blago ti se!
Iza svega stoji rano ustajanje, puno hodanja, vožnje i umora – nekad po najvećoj zimulji, a nekad vrućina mi usporava hod. Težak ruksak, surova i ćudljiva planina, stranputice, suočavanje s bezbroj svojih strahova, snalaženje u izazovnim situacijama i još štošta skriva se iza tih nekoliko objavljenih fotografija. I dobra priprema ka preduvjet.
A onda slijedi već drugačija priča:
— Ti si luda! 😅 Ne bi ja to! 😂
Ima bezbroj stvari na ovom svitu, zdravih navika i hobija kojima se ljudi posvećuju iz dana u dan, iz vikenda u vikend. Jer to vole i jer to biraju.
💚 Jedna od njih je planinarenje.
Planinarenje — jer u hrvatskom jeziku ne postoji ta jedna rič koja bi obuhvatila želju za istraživanjem, pustolovinom, legendama, hodanjem i boravkom u prirodi.
Disati šumu, grliti more, čuti planinu.
S planinarenjem otvaraju se vrata. I nema natrag. I sve ono šta je u tebi sramežljivo kutrilo biva sve glasnije i jače. Izlazi van!
Biti ludi pjesnik, planinar, putopisac… i prije svega – običan čovik.
Čovik svjestan sebe. Klanci stoje vjekovima. Rijeke i dalje žure prema moru. A čovik traga za višim smislom odnoseći sa sobom zbir svih svojih snatrenja, doživljaja i utisaka.
I tako opet. I opet. Dok diše.
Je li lako? — Nije, ali vridilo je!
Valjalo bi poć u brdo
Lito je učinilo predah koji dan i zapuvala je bura koja je snizila već nesnosne temperature.
Valjalo bi poć u brdo, vrtim u glavi staze i vrhove. Blizu, lipo i izazovno — uspon na Kozik priko Mirove staze.
Kreće iz Dubrave (zaselak Čotići), a nastavlja se oštro sve do ovog najvišeg vrha u istočnom dijelu Mosora. Priko sipara i stina, uz otvorene vidike. Obronci drugih planina, more, otoci, gradovi u daljini i šuma na dohvat.
Ima staza koje ka južina iz mora izbace svu šporkicu – u krupnom planu ljudske intervencije lišene očuvanja prirode, suživota i estetike življenja.
Ova pak pruža pogled na svitlu stranu ovog našeg kraja. I baš zato triba uščuvat ovu lipost od gramzljivih ruku.
Na vrhu se nalazi kapelica podignuta u čast sv. Juri – zaštitniku Poljica. Nakon dinamičnog uspona i kratkog predaha na vrhu, spustila sam se stazom priko Teple Pole.
✅ Napomena za planinare
Uspon je za iskusnije planinare, vodi oštro uzbrdo uz povremenu upotrebu ruku i nogu.
Za neupućene postoji samo jedan opis sniga – smrznuta voda. Tako se na prvi pogled čini.
Ali oni koji znaju, vide razliku. Usrid sve te bjeline – raspoznaju nijanse. Mekoću. Svaki kristal jedinstven, kao udisaj.
Naše podneblje ima kamen. Bezbroj naziva za naizgled hladnu stinu. Od vitra i vode stoljećima oblikovanu.
Vrtače. Škrape. Oštri usjeci. Izvor bistri ka nagrada za putnike iz daleka.
Ah, ti što vidiš samo njegovu sivu, raspucanu kožu – promaknuše ti nježne latice usrid sve te goleti. Ljubičaste, obrubljene bilom kamenom čipkom. Drznuše se usred zime cvitati. Baš tada.
Oči ti nisu dotakle smilje što ti pod nogama samoniklo raste. Ne znajući za njegovu eteričnu zavodljivost šta u sebi brižno skriva, dočeka nisi žuto sunce njegova lita.
Ne znaš kako njegove grančice rasplamsaju vatru kad se već činilo da posljednji žar gasne. Iz prkosa vinu narančastu svitlost za ogrjev promrzlim kostima. Klonuloj duši – ponajviše.
Mimoišla te lipota kamenih skulptura. Muzej na otvorenom. Razbacane stine nasumice, čini ti se. A usred tog krša – najmaštovitije legende. Na licu im zapisane. U svakoj brazdi. U srži.
Ali kamen – mudar. Uvik šuti. Biseri mu u utrobi spavaju.
Ne znaš ti da kršna zrnca našim venama kolaju. Eh, da mi nije te stamenitosti… Ona je moj štit od hladnih fronti sa sjevera. Moja drska ponositost pred silama razornim. Iz dišpeta.
Surov kraj potiče u tebi ono najbolje. Ili najgore. Ti biraš.
Skloni draču sa jezika svog. Razbistri pogled. Rijeka ponornica neka iz tebe poteče.
U zraku je posolica. I surovi krš, svuda oko mene. U prvoj vali ostavljam sva svoja očekivanja i puštam stazi da me, malo po malo, uvodi u svoj zasebni svit. Na svoju planetu.
Oči se privikavaju na sav taj minimalizam. More. Stine. Nebo.
Kamen, sol i zvuk tišine
U toj pustoši svaki zvuk, pokret i detalj biva dodatno naglašen. Pokoji žuti cvit. Jedno stablo. Kameni oblici. I primamljujuće boje mora, od tirkizne do mornarski plave. Kroz jutro vitar sklada melodiju, pa se stiša. Nepomični beskraj protkan je poezijom. Utisnuta rič, u suhozidu, nenametljiva i snažna.
„Sjenoviti su pašnjaci dok se spuštamo niz obronke nad Metajnom. Runa ispunjena mirisima smilja. Dotičemo suhozid, iza njega udubljeni mrak… U tvrdom i oporom krajoliku svjetlucaju štitovi od zvijezda.” — Andriana Škunca
Ovi stihovi paške pjesnikinje gotovo da mogu poslužiti ka vodič kroz pejzaže otoka Paga – surove, gorde, nezemaljske. I upravo u takvom krajoliku, između kamena i mora, sazdana od bure i soli, nalazi se ova staza simboličnog imena – Life on Mars.
Nakon šetnje kroz misto i poluotok, prva na redu je plaža Ručica, a potom slijedi Beritnica (Beriknica). I penjalište Stogaj.
Razbacane stine po plaži i moru ka da su pale s neke druge planete! Nije ni čudo šta su se ovde snimali glazbeni spotovi i modni editorijali.
Via ferrata i skriveniizvor
Uvala Slana označava početak kratke, ali ljute 🌶️ via ferrate – dio koji se može proći, a za to je potribna odgovarajuća oprema i snažne ruke ili se može izbjeći na više načina, ovisno o razini mora i avanturističkom duhu:
Gaziti kroz more s ruksakom visoko iznad glave (cca 100 m)
Vratiti se kružno sjevernom stranom prema Metajni
Produžiti priko krša do plaže Malin, di vas čeka rijetkost – izvor pitke vode na samoj plaži
Povratak uz pogled na Velebit
Povratak vodi priko plaže Seline, kroz vododerine, pa sve do pogleda prema Velebitu sa sjeverne strane.
Pred kraj puta, zablejale su ovce povrh brda. Naziru se kuće načičkane u daljini. Ususret Zemlji.
Koji dan nakon počinju se slagati boje i oblici. Nešto se u tebi promini. Pag te pozove da se opet vratiš, u to nepregledno kamenje, među šutnju i sol.
✅ Savjeti za planinare
☀️ Sunce je neumoljivo – staza nema hlada. Ponesite dovoljno vode (min. 2–3 L po osobi), pokrivalo za glavu i izbjegavajte previsoke temperature
🥾 Prava obuća je ključna – teren je grub, kamen oštar, gojzerice su najbolji izbor
📏 Dužina staze – Cijela kružna staza iznosi oko 16 km. Nije tehnički preteška (ako se izuzme via ferrata), ali zahtijeva kondiciju i dobru pripremu
Vridilo je 