Neki ljudi nam dođu kao kamenčić koji žulja. Pri svakom koraku. Uzalud čekamo da se pretvori u biser.
Ovih par rečenica zapisala sam prije šest godina. Na današnji dan. Godine im nisu umanjile značaj, otkrhnule ih, niti svrstale u “plesala je jedno ljeto” zabilježbu. Dapače, dale su mi potvrdu i odgovor koji od drugih ljudi uzaludno čekam.
Najteže je — otići. Odustati od neke ideje, osobe, projekta, posla. S podvučenom crtom, čini se, ostavljam i sve uloženo vrime, trud, lipe trenutke i veliki dio mene. Proces u kojem odumire i izmaštana budućnost, koja bez svega ovoga biva napuštena, zjapeći prazna.
Nije lako otići, ne, ali nije lako ni — ostati. Potrebna je ustrajnost, uz slavodobitne trenutke i posrtaje koji uče. Rezultati dođu s odmakom.
No, najviše žulja raskorak između. Kada znam da je odlazak neminovan, ali puštam kamenčiću da me još malo muči. Život često nisu ušećereni bajami, već škrape, špicasti prijelazi i brze rotacije. Traži izoštrena čula, vještinu prilagodbe i prihvaćanje. Neke nepravde neće biti ispravljene, neki ljudi neće se ispričati za svoje postupke.
S vrimenom uvidiš i biraš.
Grubost nije dobrota.
Kamen neće postati biser.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 