Kada netko vidi koju moju fotografiju objavljenu na društvenim mrežama, najčešće komentira:
— Ajme je lipo! Blago ti se!
Iza svega stoji rano ustajanje, puno hodanja, vožnje i umora – nekad po najvećoj zimulji, a nekad vrućina mi usporava hod. Težak ruksak, surova i ćudljiva planina, stranputice, suočavanje s bezbroj svojih strahova, snalaženje u izazovnim situacijama i još štošta skriva se iza tih nekoliko objavljenih fotografija. I dobra priprema ka preduvjet.
A onda slijedi već drugačija priča:
— Ti si luda! 😅 Ne bi ja to! 😂
Ima bezbroj stvari na ovom svitu, zdravih navika i hobija kojima se ljudi posvećuju iz dana u dan, iz vikenda u vikend. Jer to vole i jer to biraju.
💚 Jedna od njih je planinarenje.
Planinarenje — jer u hrvatskom jeziku ne postoji ta jedna rič koja bi obuhvatila želju za istraživanjem, pustolovinom, legendama, hodanjem i boravkom u prirodi.
Disati šumu, grliti more, čuti planinu.
S planinarenjem otvaraju se vrata. I nema natrag. I sve ono šta je u tebi sramežljivo kutrilo biva sve glasnije i jače. Izlazi van!
Biti ludi pjesnik, planinar, putopisac… i prije svega – običan čovik.
Čovik svjestan sebe. Klanci stoje vjekovima. Rijeke i dalje žure prema moru. A čovik traga za višim smislom odnoseći sa sobom zbir svih svojih snatrenja, doživljaja i utisaka.
I tako opet. I opet. Dok diše.
Je li lako? — Nije, ali vridilo je!
Valjalo bi poć u brdo
Lito je učinilo predah koji dan i zapuvala je bura koja je snizila već nesnosne temperature.
Valjalo bi poć u brdo, vrtim u glavi staze i vrhove. Blizu, lipo i izazovno — uspon na Kozik priko Mirove staze.
Kreće iz Dubrave (zaselak Čotići), a nastavlja se oštro sve do ovog najvišeg vrha u istočnom dijelu Mosora. Priko sipara i stina, uz otvorene vidike. Obronci drugih planina, more, otoci, gradovi u daljini i šuma na dohvat.
Ima staza koje ka južina iz mora izbace svu šporkicu – u krupnom planu ljudske intervencije lišene očuvanja prirode, suživota i estetike življenja.
Ova pak pruža pogled na svitlu stranu ovog našeg kraja. I baš zato triba uščuvat ovu lipost od gramzljivih ruku.
Na vrhu se nalazi kapelica podignuta u čast sv. Juri – zaštitniku Poljica. Nakon dinamičnog uspona i kratkog predaha na vrhu, spustila sam se stazom priko Teple Pole.
✅ Napomena za planinare
Uspon je za iskusnije planinare, vodi oštro uzbrdo uz povremenu upotrebu ruku i nogu.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 
Komentiraj