Vridilo je

Žuti, narančasti i crveni listovi, miris pečenog kestena, mandarine, grožđe, jabuke s cimetom, zrak kao svježe smokve, gradski autobusi puni đaka i studenata, nova lica u starom gradu, žamor glasova, metalni zvuk žličice, kratki machiato koji se ispija natenane, zrna šipka su po stolu, ispod stola, zgusnuti ljudi hodaju brzo po pločniku, kao da svi imaju isti zadani cilj, sinkronizirani u pokretima ruku i nogu, crnilo noći mrlja dan sve više, prigušena je gradska rasvjeta i samotne su obale, tek pokoji šetač, neki lik trči. U podne se pliva u moru, tko može i želi, sunce još uvik grli ka mater, siguran zaklon od svita koji neumorno trga, lomi i otima. U čekaonicama života side umorni ljudi, oronuli i uplašeni, pomireni s dijagnozama, oskudicom i nestalnošću svega i sviju.

Sve je prolazno, kaže jesen, šuštavo lišće pušta da pada prema tlu, nama pod nogama umisto crvenog tapeta. Šetnja kroz takav prizor oduvik mi je bila nesvakidašnje raskošna, kao miris novih knjiga i lakirane postole koje su odudarale od raspadnutih starih. Jer tek su se tada kupovale druge. Hodanje u njima, crnim, sjajnim, sa resicama, kakve se danas opet nose, bila je prava tiha radost.

S nadom sam davno raskrstila svoje puteve, jer mi se pokazala kao obmana. Nadam se i čekam. I ništa. Evo ti šipak! S vjerom je drugačije, činim kako najbolje znam i trenutno mogu, a ostalo kako bude. Sve je proces. Provlači mi se neka tuga i razočaranost u pojedine ljude. Gorak pelin je kazna za iskazano povjerenje. Ovih dana pojačana je na viši ton, dok južina otežava kosti, mrači raspoloženje. Zato moja nećakinja od tri godine pleše u modroj veštici od tila i omiljenim rozim gumenim čizmama, u kojima je cili lito gazila po vrtu, zalivala cviće. Južina joj ništa ne može. Pitam se kada i zašto se dogodija taj razmjer između plesa i težine. Možda je greška shvaćati život isuviše ozbiljno. Iako me iskustvo uči, sve ima svoje. I ovo stolovanje stagnacije u kontrastu je s nedavnim brzim okretajima, brdom sadržaja, interakcija i pregršt učenja i izlaženja iz okvira. Možda se sada sve uravnotežuje, slaže i vraća prema nuli. Ma kako bolno bilo vući svoj teret, teret svojih predaka, naučenih obrazaca, tuđih mišljenja, nametnute slike u koju se pošto poto guraju, manje više svi. Pamtim pouku, pomalo, uspori, ali kreći se, govori više ne, biraj svoje suputnike pažljivo, diši.

I dovraga, pusti da ode sve šta nije tvoje. Jesen to zna najbolje.

U rukavu čuva toplinu lita. 
I dašak zime na prozorskom oknu.
Potiho priča. 
O povjerenju.
Najviše.
Jesen🤎

© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.