Kada želim sabrati misli odem u brdo. Put života je staza na Omiškoj Dinari i sasvim suvereno nosi pečat svoga imena. Iz zavjetrine i pitomosti maloga mista krećem starim putem uzbrdo. U zlatnom okviru slika. Zeleni borovi, kućice uz more u kojem se presijava sunce, Brač, Biokovo, Vruja. Nakon toliko dana kiše, koja je u najavi i sutra, zahvalno grabim pogledom ovaj pejzaž, okrećem se, zastanem na trenutak, dva.
Prvo neka ti bude malo lipo, kaže život, jer domalo već slijedi oštri uspon uz sipar. Zrak je kao bombon od mentola, oblačim pernatu jaketu. Čuje se pucketanje leda. Opet sipar, leda je sve više, stoga pažljivije hodam.
„Some people are worth melting for”, pada mi na um ova rečenica, iako je sunce slabašne jačine i led se razmekšava tek mjestimično. Grane na stablima svjetlucaju kao lampice na božićnim drvcima. Odmorište Pas je sasvim zaleđeno. Kamenje. Skoričeni buseni trave. Život stavljen na pauzu. Čamotinja zime koja usporava kretanje i volju. Studen u zglobovima prstiju. Svejedno je prizor nesvakidašnje veličanstven, iziskiva poniznost i nečujni ushit. Na grebenu bura pojačava, dok hodam do vrha Šatarice. Tanka kora leda kao usud me prati sve do serpentina ceste. Čekaj, koje su me ono težine morile jutros? U ovom surovom okruženju su kao loše izvučena kartica u igri Monopoly.
S Privorca se spuštam starim putem natrag, koraka laka uz mirnoću sunca na zalazu. Moj najdraži dio. Dana i staze. Legenda kaže da su Hrvati na prijevoju Dubci prvi put ugledali more. Vruja i dalje ključa podzemnim izvorom kojim more sladi. Sazdana od bure, poezije i povjerenja. Nije ni čudo da je promatrajući sve ovo Pupačić pronaša inspiraciju za svoje stihove: „Gledam more gdje se k meni penje..”.
Pisak mi polako ostaje iza leđa. Tu sam se ka dite kupala jedno lito. Na plaži do koje se stizalo tako da je jedan mali dio tribalo zagaziti u more. Pravi gušt! Bilo je dosta šišmiša zbog obližnje špilje i tek pokoji stranac. Najlipše more, oblutci i plaža s okomitom strmom stinom na koju su u međuvremenu stavljene nakaradne skale, koje su pod ključem, uz natpis:„Only for guests”.
Tvrde stručne osobe kako jedan šišmiš pojede i do tisuću komaraca i štetnih insekata u jednoj noći! Vrlo su korisni i važni za okolinu, prirodu i ljude. Domaće i tuđince, bez table, ružnoće i ključa.
Zatvaram krug na Putu života i stižem do auta. Čeka me, kao i kuća nakon vožnje. Sasvim dovoljno za danas.
Laku noć, kaže more zlato.
© 2025 Ana Kulušić | Vridilo je
Svi tekstovi i fotografije su autorski rad.
Vridilo je 
Komentiraj